Kada alkohol postane suvozač, ko plaća vožnju?

Vožnja bi trebalo da bude putovanje ka cilju ili povratak kući onima koji nas čekaju sa strepnjom i ljubavlju. No, svaki put kada neko pod dejstvom alkohola sjedne za volan, taj put postaje putovanje prema nesagledivim posljedicama.

Da li smo spremni suočiti se sa cijenom koju plaćamo zbog nesavjesnih odluka?

PIŠE: Nikola Ćopić

Pogledajmo istini u oči

Direktor Policije Republike Srpske, gospodin Siniša Kostrešević, na prošlogodišnjoj konferenciji Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske izjavio je sljedeće: „Imali smo 22.342 isključenja vozača iz saobraćaja, od čega je 84 odsto isključeno zbog vožnje pod uticajem alkohola. To je zastrašujuća cifra za našu Republiku. Ako uzmemo u obzir da nismo ni petinu uspjeli iskontrolisati to možemo posmatrati kao medicinski problem više nego kao bezbjednosni.“

A kada se suočimo sa gorkom istinom iza ovih brojeva, na trenutak postajemo svjedoci izgubljenih života, ljudi koji se možda nikada neće vratiti svojim porodicama i onih koji su preživjeli saobraćajne nezgode, ali su zauvijek promijenjeni. Ali postajemo li svjesni činjenice da vožnja pod uticajem alkohola nije samo saobraćajni prekršaj, nego djelo koje nepovratno uništava porodice, prijateljstva i zajednice?

Odgovor na ovo pitanje je jednostavan – ne postajemo.

Loš trend i ove godine

Prema podacima Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, u prvih devet mjeseci ove godine, na našim putevima dogodilo se 508 saobraćajnih nezgoda u kojima su učestvovali vozači sa koncentracijom alkohola preko 1,5 g/kg. To su vozači čiji je sud neosporivo bio zamućen alkoholom, ali su, uprkos tome, preuzeli rizik ne samo po sebe, već po svakoga ko se tog dana našao na njihovom putu​. A koliko često mi čujemo rečenice poput „bolje vozim pijan nego trijezan“ ili „samo još jedna prije puta“? Takve izjave ne samo da postaju svakodnevica, već se tretiraju kao bezazleni izgovori, kao dio "humora" u kojem svi učestvujemo, ne shvatajući da svaka sljedeća čaša koju ispijemo povećava naše vrijeme reakcije na opasnost, daje nam „lažnu hrabrost“ i smanjuje naše vidno polje u kojem se nerijetko u pogrešno vrijeme nadje mlada osoba. Uz svaku novu čašu, svaki pređeni kilometar, svaki metar postaje rizik po život, svoj ili tuđi,  jer kada alkohol preuzme volan, nije pitanje da li će se nezgoda dogoditi, već kada.

I dok na dan sjećanja na žrtve saobraćajnih nezgoda odajemo počast onima koji su izgubili živote ili bili povrijeđeni na putevima, treba da se zapitamo koliko kao društvo činimo, ili ne činimo, da bismo spriječili ovu pošast koja svake godine u crno zavija stotine porodica. Neka ovo bude dan kada prestajemo posmatrati vožnju pod uticajem alkohola kao nečiji „lični izbor“. Jer on to nije. To je izbor koji svi zajedno plaćamo.

Zbog toga, prije nego što sljedeći put sjednemo za volan poslije „samo jednog pića“, zapitajmo se – kad alkohol postane suvozač, ko zaista plaća cijenu?