Zoran Jelić: Ostvarenje mog cilja i mog sna

Nesagledivi uspesi Zorana Jelića direktora i osnivača ustanove socijalne zaštite “Daun Sindrom Centra Banjaluka”, profesora socijalne edukacije i rehabilitacije, psihoterapeuta, refleksologa, Bachelor of Science in Natural Medicine, velikog vizionara i humaniste, nebeskog dobrotvora, nemaju kraja.

Mi će mo se u ovom intervjuju upoznati sa dva veliičanstvena događaja , dva nova istorijska uspeha direktora Jelića koja su donela radost i oduševljenje među našim prijateljima sa Daun sindromom  kao i celom timu. Vest se o njima  blistavim sjajem širi Republikom Srpskom i svetom, ruši predrasude, uliva nadu, inspiriše i gradi mostove humane budućnosti i, na kraju, slavi sposobnost osoba sa Daun sindromom koji su postali  društveno vidljivi i korisni, jer se kao i ostali ljudi bave umetnošću, glumom, novinarstvom, sportom, slikarstvom, travarstvom, kuvanjem, muzikom, itd. zahvaljujući stručnim metodama direktora Jelića.

Pomenuti uspesi predstavljaju svedočanstvo plodonosnog višegodišnjeg rada, borbe, dostignuća, zajedništva  i odnose se na: “Medjunarodni Lazarov intitut za Daun Sindrom” na Jahorini kojeg će 20. februara 2025. svečano otvoriti Tamara Vučić.

Istovremeno  otvoriće se prvi Bokserski klub za osobe sa Daun sindromom. Već sledećeg meseca film “NEKI NOVI BRODWAY” režisera Dejana Bojića u kojem su igrali sjajno glumci sa Daun Sindromom  iz Centra Banjaluka, učestvovaće na takmičarskom “Daun Sindrom Internacionalnom filmskom festivalu” od 21. do 23. marta u Palm Springsu u Kaliforniji, USA.

Za film “NEKI NOVI BRODWAY” može se reći da je ozbiljan favorit jer je više puta nagrađivan.

U Australiji nagrađen je za najbolji dokumentarni film.

Od UNICEF-a dobio je nagradu – priznanje za doprinos prava dece sa Down Syndrom-om.

U Štokholmu je nagrađen za najbolji dokumentarni film.

Takođe, u Rusiji na filmskom festivalu osvojio je nagradu za najbolji film.

Ovih dana se vrše pripreme za putovanje filmske ekipe u Palm Springs gde će se “NEKI NOVI BRODWAY” takmičiti sa filmovima iz celog sveta posvećenim Daun Sindromom.

Sada kada su pred ostvarenjem velikog cilja postoji samo jedan ogroman problem, a to je nedostatak finansija. Iako su smanjili filmsku ekipu koja treba da putuje u Palm Sprinngs oni ne mogu to sebi da priušte. Moram reći da direktor Jelić sa svojom porodicom 15  godina finansira ličnim srdstvima sve potrebe osoba sa Daun sindromom kao i sa ponekad sredstvima donatora i da su sa ovim velikim troškovima zatečeni.

Intervju sa direktorom Zoranom Jelićem zbog nesvakidasnje lepih događa imao je srdačnu i radosnu notu…

Poštovani direktore Jeliću kako doživljavate lični uspeh i radost koja vas je sve redom zagrlila povodom otvaranja “Međunarodnog Lazarevog instituta Daun sindroma”?

Svi smo presrećni! Drugari kažu srećni smo do neba! Pred samim sam ciljom i ostvarenjem svoga sna, jer je nadomak ruke Institut za Down syndrom.

Sav moj petnaestogodišnji profesionalni rad, sav naš porodični rad koji počinje 1994. godine kada se rodio naš sin Lazar, od tog vremena moja porodica i ja imamo bliske susrete sa Down sindromom.

Sav moj naučnoistraživački rad, kroz sve ove godine velikog praktičnog iskustva kojeg sam od teorije stvorio staje u institut za Daun sindrom. To će biti “Međunarodni Lazarov institut za Daun sindrom”

Na koji će način medjunarodni institut poboljšati kvalitet življenja osoba sa Daun sindromom?

Tokom ovih godina sklopili smo saradnju to jest potpisali smo ugovor sa DS organizacijama iz zemalja evropske unije Srbije Crne gore Rusije, pod okriljem ove saradnje otvorićemo naš međunarodni institut za DS, kojim će biti glavni zadatak i cilj poboljšanje kvalitete življenja svih osoba sa DS i njihovih porodica.

Tu ćemo raditi na edukaciji i rehabilitaciji roditelja osoba sa DS, što je veoma važno značajno i na kraju korisno za osobe sa daunovim sindromom.

Roditelji, ne zato što su loši, što ne znaju, što neće, što ne mogu, već zato što činom rođenja djeteta sa DS kako porodica tako i osoba oboli od najsloženije opake svjetske bolesti to je osjećaj odbačenosti.

Tada roditelj posegne za zaštitom svoga djeteta štiti ga prezaštiti ga i na kraju ga uopšte i ne štiti.

Jer tako njegovo dijete postaje nevidljivo za društvo socijalni kontakti su na minimumu, tako se u stvari povećava invalidnost kod osoba sa DS.

Zato želim da svo ovo svoje dugogodišnje praktično iskustvo i znanje pretvorim u ovaj institut koji će značajno mjeri poboljšati kvalitet življenja osoba sa DS koji će raditi na smanjivanju socijalne distance u odnosu na osobe sa DS.

Kako Vam je pošlo za rukom da zaposlite osobe sa Daun sindromom kada znamo na žalost, da još uvek postoje predrasude kod određenih ljudi u vezi sa tim?

Moja porodica, moje kolege, prijatelji, i svi oni koji nam pomažu uspjeli smo da srušimo predrasude i pogrešno naturene stavove o osobama sa DS, da oni ne mogu, ne trebaju, i nije dobro da rade.

Mi smo uspjeli zaposliti osam osoba na Jahorini koji rade kao konobari, kuhari, sobarice, radnici u vešeraju.

Imamo saznanja da je ministar vanjske trgovine Bosne i Hercegovine Staša Košarac veoma plemenit čovek i da je zaposlio devojku sa Daun sindromom, šta nam možete reći više o tome?

To je tačno, zahvaljujući ministru vanjske trgovine Bosne i Hercegovine Staši Košarcu, zaposlili smo po prvi put u istoriji zemalja regiona djevojku sa DS rođenu 1992. godine, koja radi u kabinetu Staše Košarca, prva osoba koja radi u državnoj instituciji a ima Daun sindrom. Ovom prilikom mu se javno zahvaljujemo kao i za sva druga dobričinstva posvećena nama.

Da li je još neko krenuo stopama ministra Staše Košarca i zaposlio Vašeg štićenika sa Daun sindromom?

Da, zahvaljujući našoj ambasadorki tj. našeg DSC BL za prostore Srbije Kosova i Metohije Jelene Trivan, generalnog direktora Mtel-a, zaposlili smo prvu djevojku u Mtel instituciju to jest u kabinetu generalnog direktora.

Puno je više dobrih ljudi nego loših, ali ovaj svijet nije samo loš od loših ljudi, već i od onih dobrih koji ništa ne poduzimaju. Nije nesreća što mi imamo različita mišljenja, nesreća je u tome što mi ne želimo da poštujemo da neko drugi ima različito i drugačije mišljenje od nas, ne moramo ga uvažiti, ali moramo poštovati, da neko drugi ima drugačije mišljenje ako poštujemo da neko ima drugačije mišljenje, onda nema dokazivanja, nema sujetnosti, nema gordosti, nema mržnje. U suprotnom, kada ne želimo poštovati da neko ima drugačije mišljenje od nas, onda dolazi sve ovo što sam spomenuo.

Kada dođe do rasprava trebamo voditi računa da su nam riječi blage a dokazi jaki, iskustvo nam govori da kada su riječi jake, dokazi su slabi.

Kome možete najviše da zahvalite za realizaciju Međunarodnog institurta na Jahorini? Da li će još neka medicinska ustanova biti uključena u Vaš rad? Koje će te terapije primenjivati?

Veliko hvala olimpijskom centru i generalnom direktoru olimpijskog centra Jahorina Dejanu Ljevnajiću, jer Jahorina nije samo kraljica planina, ona postaje i kraljica socijalne inkluzije. U saradnji sa olimpijskom centrom Jahorina ostvaruje se moj cilj i otvaramo prvi međunarodni institut za osobe sa Daunovim sindromom.

U rad ovog instituta biće uključeni medicinski fakultet Foča, medicinski fakultet Banja Luka, Defektološki fakulteti i mnogi drugi stručnjaci koji sarađuju sa nama svo ovo proteklo vrijeme.

Sve naše dosadašnje terapije koje smo primenjivali na osobe sa daunovim sindromom dale su velike rezultate.

A to su: ekspresivne Art terapije, fitoterapije za osobe sa Daunovim sindromom, refleksologija za osobe sa daunovim sindromom, EEG terapija, ishrana za osobe sa daunovim sindromom, po krvnim grupama, defektološki tretmani, psihoterapija pokretom, psihodramske terapije i sve ono za šta sam ja kako to nazivam u ovom svom drugom životu krenuo na edukaciju i postao terapeut za sve ovo gore navedeno.

To nije samo moja zasluga. Najveća zasluga pripada mojoj supruzi Zdravki, a kao što znamo da je svaka žena, ali baš svaka inteligentnija od muškarca, samo nekim ženama splet vanjskih okolnosti nije dozvolio da uvide da su one zaista inteligentnije od muškaraca, ali kao svaka mudra žena kao što je moja supruga Zdravka ona to nikada nije pokazivala da je inteligentnija od muškarca. Kada žena muškarcu pokazuje da je inteligentnija od njega onda muškarac postaje nesiguran i ponekad hoće biti i agresivan.

Veoma je lepo što se zahvaljujete saradnicima. Šta reč “zahvalnost” zapravo znači za Vas?

Naučen sam od svojih roditelja da je zahvalnost najveća blagodat na svijetu, sve što dajete u većoj mjeri vam se vraća, kao što jevanđelje po Mateju glasi: “Onaj ko ima daće mu se, a onaj ko nema uzeće mu se”! Ovo baš nije najbolje prevedeno i nije baš najbolje razumljivo, u stvari to znači: “Onaj ko je zahvalan na onome što ima njemu će se dati, a onaj ko nije zahvalan na onome što ima, njemu će se uzeti.”

Zahvalnost znači privlačnost, a sve to kada je ispunjeno sa istinskom ljubavlju, ali ne samo onom ljubavlju prema partneru, prema gdje si, prema članovima porodice, nego kao onoj ljubavi koje Nikola Tesla stvarao izume. Ako budemo svi slijedili taj primjer ovaj svijet ide ka poboljšanju, što govori sama ova 2025. godina. Počeci njeni govore da naša planeta zemlja ulazi u sferu poboljšanja kvaliteta življenja svih ljudi na planeti, svi ćemo ubrzati tu promjenu u svijetu kada počnemo mijenjati prvo sebe.

Vrsta ljubavi o kojoj govore najveći mislioci i spasioci svijeta veoma se razlikuje od onoga što većina ljudi podrazumijeva pod ljubavlju.

To je mnogo više nego voljeti svoju porodicu, prijatelje, omiljene stvari, jer ljubav nije samo osjećanje, ljubav je pozitivna sila!

Ljubav je uzrok svega pozitivnog i dobrog, ljubav je prava pozitivna životna sila!

Ne postoji stotinu različitih pozitivnih sila u životu postoji samo jedna!

Kada ljudi budu dosegli tačku prevage i budu davali više ljubavi nego negativnog, vidjećemo da negativnost brzo nestaje sa ove planete.

Mi smo veoma blizu te prevage.

Da li bio ja u pravu ili ne govorići ovo, sada je više nego ikad vrijeme da pružimo ljubav i pozitivnost, učinimo to za svoj život, učinimo to za svoju zemlju, učinimo to za cijeli svijet.

Zahvalnost i ljubav me vodila kroz svo ovo dugogodišnje moje radno iskustvo sa osobama sa Daunovim sindromom.

I rezultati su se pojavili i zrazito su vidljivi.

Svi članovi moje porodice su uključeni u ovaj rad.

Najstariji sin Aleksandar, ćerka Jelena, naše četvrto dijete David, a pogotovo veliku zahvalnost dugujemo našem trećem djetetu Lazaru, koji je rođen sa dijagnozom DS 1994. godine .

On je u stvari ako možemo nazvati pozitivni krivac što se na ovim prostorima poboljšava kvalitet življenja svih osoba sa Daunovim sindromom.

Zahvalan sam svome sinu u Lazi zato što je mene stvorio boljim čovjekom zato što je svoju braću i sestre napravio boljim ljudima, zato što je dokazao da je majka svetinja na zemlji i da je majka samo jedna, a to je upravo Lazina majka Zdravka.

Kakvi su izgledi da u dogledno vreme međunarodni insitut bude redovno finansiran, jer to do sada niste bili?

Tokom ovog našeg rada uvijek su nam usporavali rad finansije i danas nismo redovno finansirani, ali ne gubimo nadu da nećemo nadamo se da ćemo sada kao jedini međunarodni institut, odnosno kao jedina ustanova socijalne zaštite, centar za socijalnu rehabilitaciju osoba sa invaliditetom, uspjeti postati budžetski korisnici, odnosno da uđemo na budžet i redovno finansiranje a sve to kako bi mogli u većoj meri da voditi lica integrisana u društvo odnosno zapošljavanja i samostalnog življenja.

Moja porodica ponekad je ostajala bez novca ali smo uvijek bili bogati, imali smo puno više i vrednije onoga od novca.

Ali bez novca se ne može, novac treba poštovati i s ljubavlju ga koristiti.

Novac ne donosi sreću ali sreća donosi novac.

Tako je bilo u našem slučaju, pojavljuju se dobri ljudi za koje znam da su poslani od Gospoda, da nam pomažu u ovom radu. Teško je nabrojati sve te ljude a možda i ne treba da ih nabrajam ovde, jer možda ću ponekoga izostaviti pa ne bi bilo korektno. Puno je više dobrih ljudi nego loših, ljudi u stvari i nema loših, ili zlih, ljudi ima samo onih koji su skrenuli sa kolosjeka dobrote. Ne trebamo im zabranjivati da idu tim putem kojem su oni krenuli i misle da je to ispravno, nego trebamo ih usmjeravati da se vraćaju na onaj kolosjek dobrote, koji je satkan iz zahvalnosti i ljubavi.

Koje planove imate za dolazeće vreme?

Puno toga imam još u planu, puno toga još želim da napravim, puno toga želim još da stvorim, a sve, kako bih vratio ono oduzeto osobama sa Daunovim sindromom, pravo na običan ljudski dostojanstven život. Pravo na šansu. Pravo na grešku.

Sve ono što im je od Gospoda dato, a ono što smo mi ljudi iz ovih ili onih razloga to im uskraćivali svo ovo vreme…

Ja sam 2009. godine postavio tezu da se od tada priča samo ono šta to osobe sa DS mogu, a ne kao do tada, šta to one ne mogu.

Ta dijagnoza DS govori šta to osoba ne može, a ova socijalna živa inkluzija koju sprovodim ja i moja porodica govori šta to osobe sa DS mogu.

A mogu puno toga samo pružimo im šansu.

U martu mesecu sledi još jedan veličanstven događaj i to upravo na 21. 3. 2025. Svetski Dan osoba sa Daunovim sindromom, Vaš film ” NEKI NOVI BROADWAY” takmičiće se na “Daun sindrom Internacionalnom filmskom festivalu” od 21. do 23. marta u Palm Springsu Kaliforniji. Recite nam koje film ima karakteristikeŠ

Po prvi puta u istoriji Republike Srpske u Americi na festivalu pojaviće se film iz Republike Srpske. U takmičarskom duhu ovog festivala izabraće se najbolji film na svijetu koji govori o životu i radu osoba sa Daun sindromom.

Gospod je uslišio naše molbe i naš film prvi dugometražni dokumentarni film u Republici Srpskoj jeste upravo naš film “Neki novi Broadway ”

Film kojeg smo napravili uz pomoć režisera Denisa Bojića, njegovog asistenta režije, upravo moga sina Davida, četvrto naše dijete, trenutno studenta filmske i TV režije dram terapeuta u našem dscbl, aktera to jest protagonisti ovog dokumentarnog filma.

Film je kao zajednički projekat Radio televizije Republike Srpske i našeg Down sindrom centra Banja Luka.

Film je sniman dve godine na prostorima eks Jugoslavije,

Film ima 160 snimajućih dana * 24 sata

Film koji je nagrađivan, na svim dosadašnjim festivalima počev od Australije koje dobija nagrade iz Rusije, zemalja EU.

Sada dolazi u Ameriku na najveći najjači i najznačajniji filmski festival za sve osobe sa DS to je upravo ovaj festival u Americi.

Nažalost, opet zbog finansijskih situacija nismo u mogućnosti da dođemo sa čitavom filmskom ekipom, pa smo odlučili da na ovaj festival ide Denis Bojić kao režiser, David Jelić kao asistent režije, protagonista filma i predstavnik našeg DSC BL koji će imati priliku na ovom festivalu da nešto kaže i o našem radu i životu osoba sa DS sa naših prostora.

Pokušavamo da iza ovo obezbjedimo karte za put smještaj I hranu tokom osmodnevnog boravka u Americi u vezi ovoga festivala.

O čemu film “NEKI NOVI BRODWAY” govori, koji je njegov značaj, kako ste zapravo došli na ideju da ga snimite?

Teško je riječima objasniti šta će značiti, što će se ovaj naš film prikazati na najvećem najprestižnijem svjetskom festivalu dokumentarnih filmova o osobama sa DS.

Ovaj film upravo govori o borbi prve moje šestorke osoba sa DS, našem putu za pripadajuće a naizgled nedostižno. Radeći psihoterapije to jest psihodrame odlučio sam da otvorim školu glume za osobe sa DS.

U tome mi je pomogla akademska glumica Aleksandra Spasojević i tadašnji njen učenik glume moj sin David Jelić, koji je kao dječak prošao osmogodišnju školu ove priznate glumice.

Odlučio sam da osobe sa Daunovim sindromom imaju pravo da pokušaju da stanu na daske koje život znače, za mnoge je to izgledalo neprihvatljivo ne profesionalno uopšte bili su protiv toga.

Uvijek sam bio zahvalan i tim ljudima koji su rekli ne može, ne smiješ, ta zahvalnost prema njima promenila je i mene a i njih i šest osoba sa daunovim sindromom. 2018. godine po prvi puta staju na daske koje život znače u narodnom pozorištu Republike Srpske. Odigrali su svoju čuvenu predstavu “Mali princ”. Uz prisustvo Denisa Bojića i njegove filmske ekipe sa RTS-a, pala je i prva klapa i počeo je da se snima ovaj film koji sada treba da vidi čitav svijet i da se predstavi u takmičarskom duhu i da predstavi Republiku Srpsku u Americi.

A zamislite to upravo čini šest onih ljudi, koji su uspjeli eskivirati svojim začećem u majčinoj utrobi da se pomoću napredne tehnologije ustanovi višak tog nesretnog hromozoma odnosno dijagnoze DS i zahvaljujući ne pregledu oni su se rodili i ti sada ljudi zamislite predstavljaju svoju Republiku Srpsku na sveskom prestižnom festivalu u Americi.

Pa to samo može Gospod da stvori, da nam ukaže vrata i puteve kako bi došli do toga. Ja sam to prihvatio, shvatio sam da sam dobio od Gospoda blagoslov za ovu moju misiju, odnosno misiju moje porodice.

A veoma je značajno napomenuti da u svemu ovome, ili bolje rečeno iza svega ovoga uvijek stoji naš ambasador za prostore Amerike naša Slavica Momaković koja je uvijek uz nas i onda kad nije sa nama, ona je uz nas. To su naši drugari iz DSCBL razumeli, prihvatili i to im daje snagu da nastave ovim putem i da se izbore za pravo na običan dostojanstven ljudski život.

Što sve jedan zakon Ujedinjenih nacija kažu da imaju pravo na to, ali to ostaje nažalost samo na papiru.

Kako su naši drugari prihvatili saznanje da će njihov film nastupati na Internacionalnom festivalu u Kaliforniji, da će biti na velikom ekranu i da će ih videti čitav svet?

Riječima je teško opisati događaj koji se desio kada sam ih obavijestio da će film u kojem oni učestvuju, glume, jer ovo nije samo dokumentarni film on je igrano dokumentarni film, on iz igranog prelazi u dokumentarno i obratno.

Mogu samo reći da oni i sada hodaju metar iznad zemlje, toliko su narasli u početku baš ne vjerujući, ali sada znajući da će njihov film biti prikazan na ovakvom festivalu za koji je teško dobiti kartu da se gleda, a kamoli da se učestvuje na ovakvom festivalu.

U ovoj našoj 2025. godini očekuje nas još puno posla još puno mojih neostvarenih ciljeva koji će me voditi da poboljšam kvalitet življenja svih osoba sa daunovim sindromom na ovoj planeti.

Mnogi me pitaju a mnogi su se čudili kako sam ja čovjek ko je radio u projektnom birou kasnije registrovao svoju vlastitu firmu za projektovanje pa za građenje projektovao i gradio sam velike zgrade što bi sada rekli da građevinske firme koje se bave građenjem su kao rudnici zlata.

Ja sam to u saglasnost moje supruge koja je magistar arhitekture odlučio da stavim tačku na to i krenem u ovo da je bilo lako nije ali da je bilo srećno i ispunjeno ljubavlju jeste.

Ja u stvari sada gledam film svoga života koji sam godinama stvarao scenario u onom prvom životu od 1967. do 2008.

Upoznajte bolje naše čitaoce sa osobama sa Daun sindromom. Da li je rad sa njima velika životna pouka?  

Za osobe sa DS često se kaže kako su divne, kako su fantastične, kako rade sve sa ljubavlju, u stvari njihov altruizam nije kao kod nas pomiješan sa egoizmom.

Oni vam pomognu i momentalno zaborave na to nikada ništa ne traže za uzvrat.

U stvari učio si njih, ja naučih od njih, misleći da ću stvoriti od njih bolje ljude, a u stvari oni su to stvorili od mene, a prvenstveno moj sin Lazar koji je rođen sa dijagnozom Daun sindroma. Pouka je mnogo.

On je najzaslužniji za sve ovo dobro što se dešava osobama sa DS i njihovih porodicama.

Ponekad mislim i razmišljam o tome da sam možda i zloupotrebio svoju djecu da sam ih iskorištavao. Navešću primer samo moga sina Davida koji je 2018. godinu kao tinejdžer tri mjeseca svoga školskog raspusta proveo svaki dan radeći sa nama u tom našem pozorištu kako bi stvorili prvu predstavu…

Ali onda dobijam signal od Gospoda kojeg sam razumio.

Put do mene je uzak trnovit naporan neizdrživ, a put od mene je širok poplačan zlatnim i svetlucavim pločicama ispunjen onim za šta mislimo da je dobro, ali zato kada ovim uskim putem stignemo do Gospoda tamo nas očekuje upravo ono što ponekad nazivamo Raj.

Miraj na zemlji ne možemo stvoriti kao što je na nebu, ali možemo ugledati se na taj raj i da stvorimo slično nešto na zemlji za vrlo kratko vrijeme za 10 minuta. Tako što ćemo činiti drugima samo ono što želimo da ti drugi čine nama, prenosi Svet Australija, a piše Slavica Momaković.