Alarmantno u azilu na Manjači: Volonteri tvrde jedno, Grad drugo

Situacija u azilu na Manjači je na rubu katastrofe. Nakon što su gradske vlasti odlučile otvoriti vrata azila, volonteri su, kako su nam rekli, zatekli užas, daleko od onoga što bi trebalo da bude utočište za napuštene životinje.

Leševe pasa, izglednjele „kosture“ životinja, pse smještene u hladnim hangarima bez osnovnih higijenskih uslova, hranu lošeg kvaliteta... U takvom okruženju životinje su bile primorane da se hrane ostacima hrane kontaminirane sopstvenim fekalijama.

Predstavnik Građanske inicijative za azil na Manjači Mila Šarić rekla je za Provjereno.info da su nakon ovakvih šokantnih propusta i potpunog zanemarivanja dobrobiti životinja, borbu za azil i pse pokrenuli i sa pravne strane.

“Redovno dostavljajmo prijave Gradskoj upravi, a angažovali smo i advokata kako bi pravdu potražili pred sudovima i inspekcijskim organima. Napisali smo prijave za nerad radnika u azilu, za nehranjenje životinja i drugo. Angažovali smo i advokata za ozbiljnije stvari, sve je još u procesu ali idemo do kraja. Tražićemo odgovornost svih odgovornih za stanje u azilu“, rekla je Šarićeva.

Nakon što su u azilu zatekli katastrofalne uslove, odmah su pokrenuli akciju sakupljanja hrane kao i obezbjeđivanje novca za troškove u veterinarskim ambulantama u kojima su liječili pse jer azil dva mjeseca nije imao veterinara.

„Zato su i otvorili vrata azila, da bi volonteri mogli ući i raditi posao koji oni nisu htjeli. Od početka septembra do danas smo sakupili 3.860 kg hrane koja je koštala oko 15.670 KM. Odvezli smo više od 30 kućica, građevinski materijal kako bismo ogradili ispust koji su navodno napravili ali je bilo neiskoristiv, voda je bila zaleđena. Nisu ispunili ni jednu tačku zakona da bi osposobili azil“, kazala je Šarićeva.

Ističe da su dvije volonterke sa vojskom otišle na Manjaču kada je prošlog mjeseca napadao snijeg. Kaže da su pješke probijale smetove da bi stigle do azila i nahranile promrzle i ogladnjele pse koje niko nije obišao.

„Nakon što su volonterke nahranile pse, Boriša Mandić i jedan od radnika su navodno otišli i odnijeli hranu u azil koja je trebalo da bude za nekoliko dana. Odmah sam dobila snimke i informacije da su odnijeli samo dvije vreće hrane. Tako da svaka koja izađe iz njihovih usta je laž. U azilu se trenutno nalazi oko 120 pasa“, istakla je Šarićeva.

Osvrnula se i na nedavnu izjavu portparolke Gradske uprave Banjaluka Adriane Basare koja je govorila o akciji „Udomi ljubav“ te o stanju azila na Manjači.

„Oni imaju stranicu koju vodi Grad putem koje navodno udomljavaju pse ali otvoreno kažem, ne udomljavaju oni već mi. Prema našoj evidenciji, udomili smo oko 40 pasa. Kaže da su odlučili da dopuste volonterima da uđu u azil, pa nema oni šta da dopuštaju jer prema zakonu moraju držati azil otvoren osam časova. Kaže da gore rade tri-četiri radnika, a kompletne praznike je radio samo jedan čovjek. Ma, da ne pričam o njihovim radnicima, jedan je u azil zaražen parvovirusom unio štenca za koje smo se borili kasnije da ih spasimo. Znao je šta radi“, izjavila je Šarićeva.

Kako kaže, Grad Banjaluka ne želi da razgovara sa ovom građanskom inicijativom koju broji oko 700 građana koji godinama spasavju pse i bave se ovom problematikom.

„Mi smo za njih persone non grata i oni neće da razgovaraju sa nama. Bavimo se samo istinom, nema potebe da išta lažemo, da uljepšavamo ili poružnjujemo situaciju već da je predstavljamo onakvom kakva jeste. Njima to ne odgovara i smeta. Nakon Mandićeve izjave da je to jedan od najboljih evropskih azila uđemo gore i zateknemo onakvo stanje. Evidentno je ko laže i ko šta priča. Nismo poželjni jer ne želimo da uljepšavamo stvari i da podržavamo priču Gradske uprave „mi smo ovo uradili“ jer oni nisu ništa uradili“, kazala je Šarićeva.

Dodaje da su imali bitnu akciju kojom su uspjeli za samo jedan dan da sakupe novac i ograde nadstrešnicu za pse.

„Ograda oko azila nije funkcionalna, puna je rupa i psi izlaze. Da Gradska uprava ne bi te pse ponovo vratila u hangar, odlučili smo da ogradimo nadstrešnicu nabrzinu samo da ih ne vraćamo tamo“, zaključila je Šarićeva.

Stručni savjetnik u Odjeljenju za komunalne poslove Boriša Mandić rekao je za Provjereno.info da ništa od navedenog nije istina kao i da hrana za pse nikada nije bila upitna.

„Nije bilo nedostataka hrane i nije istina da su se odnijele samo dvije vreće. Kada je napadao snijeg, došli smo sa 500 kg hrane gore. Međutim, pristup do azila je bio otežan, bilo je nemoguće i pješke prići pa smo na ramenima odnijeli četiri vreće, oko 60 kg, što je bilo dovoljno za dva dana. Kada je put prokrčen, odnijeli smo ostatak hrane“, rekao je Mandić.

Ističe da je ovo jedini javni azil u Srpskoj te da se ulažu napori da se njegov rad još poboljša. Kako kaže, nastoje organizovati rad tako da Grad i volonteri upravljaju azilom.

„Stanje uopšte nije alarmantno, azil svakog dana napreduje, a od septembra radimo i na reorganizaciji. Ranije je azil funkcionisao na način da GU nije upravljala njime nego je sve bilo povjereno profesionalcima odnosno veterinarskim ambulantama. Aktivisti su ukazali na to da ambulante ne upravljaju poslom kako treba i iz tog razloga smo raskinuli ugovor sa njima. Nastojimo napraviti novu priču gdje će Grad preuzeti upravljanje azilom zajedno sa volonterima. Ali, ponovo se pojavljuju aktivisti koji imaju neke svoje lične interese i opstruišu ovu priču oko uređenja azila, ali i tu pokušavamo naći kompromis“, naglasio je Mandić.

Grad Banjaluka već 15-ak godina, kako kaže, izdvaja u prosjeku 200.000 KM za upravljanje azilom. Trenutno su vrata azila po prvi put otvorena i prema Mandićevim riječima, svaki dan se sve više pasa udomljava te će ova priča biti zaokružena za nekih mjesec dana i stanje će biti odlično.

„Izdvajamo oko 15.000 KM mjesečno. S obzirom da se poremetio sistem javnih nabavki gdje imamo problem ne samo mi već i svi u BiH, nismo uspjeli okončati veliku nabavku i onda smo svaki mjesec kupovali zalihe za taj mjesec. Nije istina da hrane nema, treba nam tri do četiri hiljade maraka mjesečno za hranu. Volonteri su takođe donirali sredstva za hranu, to je nesporno. Svaki azil na svijetu i funkcioniše na principu donacija“, objasnio je Mandić.

Dodao je da u azilu aktivno rade četiri čovjeka.

„Fizički posao na hranjenju pasa rade tri radnika, jedan hvatač je na terenu ali povremeno radi i u azilu. Imamo i voditelja azila koji upravlja i zaprima prijave, vodi evidenciju hrane, vode, komunicira sa doktorima i drugo“, zaključio je Mandić.

Dugogodišnji volonter i veterinarski tehničar Milan Minja Savanović takođe je duboko zabrinut zbog stanja u azilu. Prema njegovim riječima, trenutna situacija prijeti ozbiljnim posljedicama uključujući potencijalno širenje bjesnila među životinjama što bi moglo dovesti do problema za koji, kako kaže, „ne bi bilo rješenja“.

„Nisu poznati podaci koliko je pasa sahranjeno i eutanazirano, a da ne pričamo o stanju pregleda vakcinacija, o uzorcima na brucelozu, nemamo evidenciju ni koliko je pasa pušteno iz azila i koliko ih je u Banjaluci. Iz Grada ne nude nikakvo rješenje niti model. Nedavno sam se samoinicijativno obratio ministru poljoprivrede upozorivši ga na problem sa šakalima čija populacija rapidno raste. Ako se, ne daj Bože, pojavi bjesnilo među psima lutalicama, suočićemo se s ogromnom krizom za koju ne postoji lijek“, zabrinut je Savanović.

Prema njegovom mišljenju, Grad ne želi da sluša struku te nema fond odakle izdvaja sredstva za azil. Zbog toga su volonteri primorani da obezbjeđuju hranu i sve ostalo što je potrebno za funkcionisanje azila.

„Jedan azil da bi funkcionisao mora imati veterinarsku stanicu, karantinsko mjesto, dvoje-troje zaposlenih, veterinara, tehničara, hegijeničara. Vrata azila moraju biti otvorena 24 časa za posjetioce, moramo stalno biti dostupni ljudima koji žele da ih udome. Već postoje modeli drugih zemalja koji se mogu prepisati“, objašnjava on.

Iz dugogodišnjeg iskustva, Savanović je već iznosio i nekoliko prijedloga za rješavanje problema. Prvi korak, prema njegovom mišljenju, jeste identifikacija i označavanje pasa.

„S obzirom na to da je Banjaluka izgleda stacionar za pse i iz okolnih opština i gradova, predložio sam da popišemo banjalučke životinje i da ih označimo čipovima, a to bi trebalo da urade i ostale opštine. Tako bismo kada pronađemo životinju sa označenim čipom obradili je, ispostavili račun te vratili u njihove lokalne zajednice“, rekao je Savanović.

Njegov drugi prijedlog je da se stane ukraj štancerima pasa.

„Trebalo bi da se napravi stroža kontrola na terenu. Da se utvrdi koliki je broj ljudi koji nemaju registrovane odgajivačnice, ne plaćaju porez državi, da vidimo ko su ljudi koji ispuštaju pse, drže ih neovlašteno, koji je to uopšte broj pasa i kakvi su uslovi u kojima borave“, objašnjava Savanović.

Smatra da se program „Dog trust“ nije dobro pokazao. Prema njegovim riječima, životinje je potrebno sterilisati i kastrirati, ali ne nakon toga vraćati na ulicu već udomljavati.

„Mučki životinju pokupe sa ulice i ona već prvim kontaktom ima averziju prema čovjeku. Hvata je sajlom, dovodi do ambulante, operiše i vraća na mjesto gdje je već bila. Šta je toj životinji ostalo nego da ima verziju prema čovjeku? Na tom mjestu kada naiđe čovjek, ona će ga napasti jer ju je čovjek maltretirao, hvatao, trgao, vozio u kombiju... Ovo je problem svih nas. Ponavljam, ne daj Bože da dobijemo bjesnilo na ulicama“, zaključio je Savanović.