Arheolozi tvrde da su pronašli mjesto gdje je Isus pretvorio vodu u vino

Arheolozi vjeruju da su konačno otkrili mjesto čuvenog biblijskog čuda – gdje je, prema predanju, Isus u Kani Galilejskoj pretvorio vodu u vino, u trenutku koji se smatra ključnim za istoriju hrišćanstva.

Iako je prava lokacija dugo bila predmet spora, stručnjaci sada tvrde da su tačno utvrdili gdje se Kana nalazi – i to nije mjesto koje hiljade hodočasnika posjećuju svake godine.

Nova iskopavanja u ruševinama sela Hirbet Kana, osam milja severozapadno od Nazareta, sugerišu da bi ovo manje poznato mjesto moglo biti prava lokacija. Arheološki dokazi sa lokaliteta pokazuju da je Hirbet Kana bio dobro povezano jevrejsko selo u vrijeme Isusovog života.

Međutim, najbolji dokaz za Hirbet Kanu je otkriće skrivenog hrišćanskog mjesta bogosluženja u podzemnom sistemu pećina, koje datira iz trećeg vijeka nove ere.

Arheolozi čak tvrde da jedna od tih skrivenih crkava sadrži dvije posude koje su mogle da drže vodu koju je Isus pretvorio u vino.

Prava Kana Galilejska

Prema Bibliji, Isus je izveo svoje prvo čudo dok je prisustvovao svadbi u gradu Kani Galilejskoj.

Tokom svadbe, Isusova majka Marija ukazala je na to da je ponestalo vina. Kada je to čuo, Isus je pretvorio šest posuda s vodom koje su služile za "obredno pranje" u kvalitetno vino. U Bibliji se o selu Kana ne govori mnogo osim da je Isus tamo prisustvovao svadbi i da je posjetio još bar jednom. Iz toga se zna da prava Kana mora biti u Galileji, dovoljno blizu Nazareta da Isus može da putuje, i da je imala značajnu jevrejsku populaciju.

Od srednjeg vijeka, grad Kafr Kana, tri milje (5 km) sjeveroistočno od Nazareta, tvrdi da je prava Kana.

Grad je dom "Crkve svadbe" koja tvrdi da čuva prave posude korišćene u Isusovom čudu, i svake godine je posjećuju hiljade turista i hodočasnika.

Međutim, dr Džejms Tejbor, biblijski naučnik, arheolog i ugledni saradnik Hebrejskog univerziteta u Jerusalimu, kaže da status Kafr Kane vjerovatno više duguje lokaciji nego istorijskoj tačnosti.

Tejbor kaže: "Mislim da su u srednjem vijeku hodočasnici željeli praktičnost. Dolazili su u Nazaret i htjeli da sve vide. Da biste vidjeli drugo mjesto, Hirbet Kanu, morate se popeti na nevjerovatno brdo, a to je teško u vrelini Bliskog istoka. Mnogo je lakše otići samo nekoliko milja dalje i posjetiti ‘drugu Kanu.“

Problem je što nijedno iskopavanje nije otkrilo dokaze o jevrejskom naselju ispod Kafr Kane iz rimskog perioda. To čini malo vjerovatnim da je ovaj grad bio mjesto koje se pominje u Jevanđelju po Jovanu.

Dr Tejbor smatra da arheološki dokazi jasno ukazuju na teže dostupnu lokaciju – Hirbet Kanu.

Od 1998. godine, grupa arheologa koju je prvobitno predvodio pokojni profesor Daglas Edvards, a sada dr Tom Mekoalok iz Koledža Sentar, vrši iskopavanja na tom lokalitetu.

U istraživačkom radu objavljenom u časopisu Biblical Archaeology Review, dr Mekoalok je otkrio da je sada napušteni lokalitet nekada bio dom procvjetale jevrejske zajednice između 323. godine prije n.e. i 324. godine nove ere.

Jevrejski karakter naselja potvrđen je postojanjem sinagoge iz rimskog perioda i šest novčića iz vremena jevrejskog ustanka Makabejaca. Takođe su pronađeni dokazi o više ritualnih kupatila (mikve), što ne samo da ukazuje na prisustvo jevrejske kulture već se i slaže sa biblijskim opisom posuda za „obredno pranje“.

Najvažniji dokaz za Hirbet Kanu kao pravu Kanu Galilejsku je prisustvo ranohrišćanskih artefakata.

Dr Mekoalok je otkrio mrežu hrišćanskih bogomolja u podzemnom sistemu pećina ispod sela. Ove prostorije datiraju iz vizantijskog i krstaškog perioda (415–1217. godine), a neke su ukrašene i obložene malterom. Jedna od pećinskih prostorija čak sadrži hrišćanske grafite sa krstovima, imenima hodočasnika i natpisom "Kirie Iesou" (Gospode Isuse).

Najuzbudljivije od svega je otkriće oltara napravljenog od poklopca sarkofaga. Iznad njega se nalazi polica sa dve velike kamene posude za koje su rani hrišćani verovali da su upravo one u koje je Isus pretvorio vodu u vino.

Dr Mekoalok piše: "Bilo je mesta za još četiri. Šest kamenih posuda bi sadržavale vodu koju je Isus pretvorio u vino."

"Sve ovo sugeriše da je Hirbet Kana još u ranoj hrišćanskoj istoriji smatrana za Kanu iz Novog zaveta."

Zašto je Kana bila važna Isusu?

Ono što čini ovo otkriće posebno zanimljivim jeste mogućnost da je Kana imala ogroman značaj za istorijskog Isusa i njegove sljedbenike. To je moguće jer opis Kane potiče iz još starijeg dijela Biblije.

Dr Tejbor kaže da Jevanđelje po Jovanu sadrži poseban, stariji narativ zvan "signalni izvor", na kojem je kasniji pisac Jevanđelja gradio svoj tekst. Prema Tejboru, postoje nagovještaji da je Kana bila svojevrsno "glavno sjedište" ranog Isusovog pokreta ili čak lično "utočište" za Isusa. Ne samo da je tu izveo svoje prvo čudo, već i rijetki dokazi ukazuju na ličnu povezanost.

Učešće Marije u organizaciji svadbe sugeriše da je riječ o porodičnom događaju, možda čak i o svadbi jednog od Isusova četiri brata. Signalni izvor bilježi da se Isus vratio u Kanu nakon što je izazvao sukob u Jerusalimu istjerivanjem trgovaca iz hrama.

Jevanđelje po Jovanu čak navodi da je jedan od Isusovih sljedbenika, Natanael, bio porijeklom iz Kane.

Dr Tejbor kaže: "Vrlo vjerovatno je to bilo njegovo rodno mjesto – mjesto gdje se osjećao bezbjedno i spokojno."

Kako bi bilo piti vino sa Isusom?

Iako može zvučati neobično, vino je imalo značajnu ulogu u životu Isusa i njegovih učenika. U vremenu kada je pijaća voda bila manje dostupna, alkoholna pića su bila važan izvor sterilne tečnosti i kalorija, kao i dio društvenog života.

To može navesti na pitanje: kakvog je ukusa bilo vino koje je Isus napravio ili koje se pilo na Tajnoj večeri?

Zahvaljujući znatiželji nekih arheologa, danas imamo prilično dobru predstavu.

Dr Paulina Komar, arheolog sa Univerziteta u Varšavi i stručnjak za rimska vina, kaže da bi vino iz Isusovog vremena bilo dosta drugačije od današnjih.

"Rimljani su mogli da prave dobra vina, po tadašnjim standardima, ali ona bi se razlikovala od današnjih."

Umjesto da se čuvaju u drvenim buradima, vina su se čuvala u glinenim amforama, često zakopanim pod zemlju.

Grožđe se nije potpuno cijedilo, već je ostajalo djelimično cijelo, što ima sličan efekat kao dodavanje koncentrisanog sirupa od grožđa – defrutuma.

"Glinene posude omogućavaju mikrooksidaciju, što menja ukus vina – manje svježeg voća, više suvog, aroma poput džema od kajsije i orašastih nota, sličnih današnjem šeriju", kaže dr Komar.

Rimska vina su često bila jača nego današnja, sa sadržajem alkohola od 15–16%.

U Jevanđelju po Jovanu, domaćin kaže: "Svi prvo iznose dobro vino, a kad se gosti napiju, onda slabije; a ti si sačuvao najbolje za kraj."

Dr Komar kaže: "Ako je bilo dobro, najvjerovatnije je ličilo na današnja gruzijska vina 'kvevri', ili tzv. narandžasta vina."

Loša vina bila su, jednostavno, loša – sa visokim sadržajem sirćetne kiseline.

"Poska – vino koje je gotovo prešlo u sirće, pomiješano sa morskom vodom – vjerovatno je bilo posljednje piće koje je Isus popio, a bilo je tipično za siromašne, legionare i robove."

"Zato su se u antici vina začinjavala raznim biljkama i začinima – biberom, timijanom, ružom, pelinom."

(Telegraf)