Zašto Srbi ne navijaju za BiH? Odgovor dolazi sa tribina

Svjetsko prvenstvo počinje večeras. Dan kasnije, reprezentacija Bosne i Hercegovine istrčaće na teren u Torontu protiv domaćina Kanade i započeti svoj istorijski nastup na najvećoj fudbalskoj sceni.

Ponos, uzbuđenje i euforija koja prati takav trenutak potpuno su razumljivi.

Međutim, uz svako veliko takmičenje u BiH gotovo po pravilu dolazi i jedna stara rasprava. Zašto Srbi ne navijaju za reprezentaciju BiH? Zašto ne pokazuju dovoljno lojalnosti državi? Zašto, čak i u sportu, ostaju po strani?

Pitanje se postavlja iznova i iznova, najčešće bez iskrene želje da se čuje odgovor. Jer odgovor ne leži u nekakvoj urođenoj netrpeljivosti prema Bosni i Hercegovini, nego u činjenici da je sportski prostor u zemlji godinama pretvaran u produžetak političkih i nacionalnih sukoba, pri čemu su srpske primjedbe redovno ignorisane, minimizirane ili odbačene kao izraz navodne nelojalnosti.

Dovoljno je pogledati atmosferu koja već godinama prati nastupe reprezentacije BiH. Pored zvaničnih državnih zastava, na tribinama se redovno vijore i ratne zastave sa ljiljanima, simbol jedne zaraćene strane iz sukoba devedesetih. Za mnoge Bošnjake to je znak ponosa i istorijskog identiteta. Za veliki broj Srba to je podsjetnik na rat i poruka da prostor koji bi trebalo da bude zajednički ipak nije doživljen kao zajednički.

Još je problematičnije ono što se dešava na stadionima i u dvoranama širom državne zajednice. Naravno, svaka navijačka scena ima svoje ekstremiste i niko ozbiljan ne može tvrditi da je govor mržnje rezervisan samo za jednu stranu. Ali ovdje nije riječ o pojedinačnim incidentima. Riječ je o obrascu koji traje godinama i koji postaje problematičan tek kada ga neko naglas izgovori.

Da nije riječ o izolovanim slučajevima pokazuje i vremenski okvir u kojem su se svi ovi događaji odigrali. Nije potrebno ići u dalju prošlost, dovoljno se prisjetiti događaja iz prethodnih godina.

Još u aprilu 2022. godine navijači Željezničara su na gostovanju u Tuzli poručili da je Sakib Mahmuljin „heroj, a ne zločinac“, iako je riječ o čovjeku koji je pravosnažno osuđen za ratne zločine nad Srbima i koji je trenutno u bjekstvu. To više nije navijački folklor, nego jasna politička poruka koja se sa tribina ponavlja godinama.

U septembru 2023. godine, na utakmici Veleža i Sloge iz Doboja u Mostaru, sa tribina je odjekivala ratna pjesma „Moj mitraljez“. Snimci sa utakmice zabilježili su organizovano pjevanje pjesme čiji su stihovi godinama predmet sporenja upravo zbog ratne i nacionalne konotacije. Taj događaj pokazao je da ratna retorika na sportskim terenima nije pojava nastala juče, nego problem koji traje već godinama.

U oktobru 2024. godine, nakon utakmice BiH i Mađarske u Zenici, dio navijača sa obilježjima BiH pridružio se skandiranju „Ubij Srbina“, što su osudili čak i pojedini federalni mediji.

Samo mjesec dana kasnije, utakmica Veleža i Borca u Mostaru dovedena je na rub prekida zbog ratnih pokliča i sramotnih pjesama, nakon čega su igrači banjalučkog kluba tražili reakciju službenih lica. Delegat je preko razglasa morao pozivati publiku na fer i korektno navijanje, što samo po sebi govori o atmosferi koja je vladala na stadionu.

Zatim je u novembru 2025. godine u prepunoj Skenderiji, na kvalifikacionoj utakmici košarkaških reprezentacija BiH i Srbije, veći dio domaće publike zviždao himni Srbije i skandirao „Gazi četnike“. Navijačka grupa „BH Fanatikos“ je takođe ponosno pjevala uvredljive pjesme na račun Srbije i srpskog naroda. Toliko je to odudaralo čak i od uobičajenih navijačkih standarda da je sarajevski portal Kliks čitav događaj opisao kao „sramotno skandiranje dijela navijača BiH“.

Ekstremizam bošnjačkih navijača nije mirovao, pa su i ove godine slijedili novi antisrpski ispadi. Na Grbavici su sarajevski Manijaci istakli transparent podrške Atifu Dudakoviću, nekadašnjem ratnom komandantu čije ime i danas izaziva bolne uspomene u srpskom narodu. Parolom je poručeno „da valja opet braniti kućni prag“ i tako je upućena još jedna prijetnja.

U martu 2026. godine na utakmici Širokog Brijega i Željezničara ponovo je odjekivao „Moj mitraljez“ od strane gostujućih navijača, uz nove političke i ratne poruke sa tribina. Posebno je zanimljivo što je u čitavom slučaju sankcionisano službeno lice koje je pokušalo smiriti situaciju, dok je suština incidenta ostala u drugom planu.

Da kontinuitet nije prekinut ni u narednim mjesecima ove godine, pokazale su i utakmice Željezničara protiv Posušja i Sloge iz Doboja. Na Grbavici su se ponovo pojavila obilježja i zastave ratnih korpusa takozvane Armije BiH iz perioda 1992–1995. godine. Sportske tribine tako su još jednom pretvorene u prostor političkih i ratnih simbola umjesto mjesto sportskog nadmetanja.

Na utakmici protiv Sloge iz Doboja istaknut je i transparent sa porukom: „Proći će noć, propast će zlotvori, pocrkat' će manji nego' se rodili, umri keru u najgorim mukama!“. Bez obzira na različita tumačenja kome je poruka bila upućena, riječ je o sadržaju koji teško može biti doveden u vezu sa sportom, fer-plejom ili navijačkom kulturom.

Posebnu težinu čitavoj priči daje činjenica da se veliki dio ovih primjera vezuje upravo za Velež i Željezničar. Tokom većeg dijela postojanja u nekadašnjoj Jugoslaviji, oba kluba važila su za simbole bratstva i jedinstva i sredine u kojima su igrali i koje su podržavali pripadnici svih naroda. Dres Veleža nosili su brojni srpski, hrvatski i bošnjački fudbaleri, dok je Željezničar decenijama bio jedan od simbola multietničkog Sarajeva.

Na njihovim tribinama navijali su ljudi različitih nacionalnosti, uključujući i veliki broj Srba. Upravo zato današnji prizori sa tih stadiona dobijaju dodatnu težinu. Kada se na tribinama klubova koji su nekada predstavljani kao primjer zajedništva pojavljuju ratne zastave, veličaju sporne ratne ličnosti i upućuju poruke koje veliki broj Srba doživljava kao uvredljive ili prijeteće, onda to više nije samo navijački incident. To je i pokazatelj koliko su se društvene i političke prilike promijenile u odnosu na vrijeme kada su isti ti klubovi predstavljali mjesto susreta različitih identiteta.

Kada se svi ovi događaji poslože hronološki, više nije riječ o pojedinačnim ispadima. Riječ je o kontinuitetu. A upravo taj kontinuitet predstavlja problem kada se od Srba istovremeno očekuje da reprezentaciju BiH doživljavaju kao nesporni zajednički simbol svih naroda u zemlji.

U svim ovim slučajevima logika ostaje ista. Kada srpski navijač ne podržava reprezentaciju BiH, to se tumači kao dokaz nelojalnosti, separatizma ili čak mržnje. Kada se, međutim, na stadionima i u dvoranama veličaju ratne ličnosti, pjevaju pjesme koje vrijeđaju Srbe ili se upućuju otvorene prijetnje protivničkim navijačima, onda se govori o emocijama, navijačkom folkloru ili izolovanim ispadima.

Upravo u tim dvostrukim aršinima leži suština problema. Lojalnost se ne može zahtijevati dekretom, niti se može graditi medijskim prozivkama i moralnim pridikama. Ona se stiče osjećajem pripadnosti, a osjećaj pripadnosti teško je očekivati tamo gdje se godinama toleriše atmosfera u kojoj se jedan narod osjeća nepoželjnim.

Lojalnost nije obaveza nego posljedica. Ona ne nastaje iz medijskih prozivki, političkih lekcija i moralnih pridika. Nastaje onda kada ljudi osjete da ih država, njene institucije i njeni simboli jednako predstavljaju. Dok god se na stadionima i u dvoranama toleriše govor mržnje prema Srbima, a od Srba istovremeno traži bezuslovna podrška i oduševljenje, pitanje neće biti zašto ne navijaju. Pravo pitanje biće zašto bi navijali.

Dejan Kovačević