Klečeći suverenizam

Opštepoznata je istorijska matrica po kojoj se bošnjačka politika oduvijek priklanjala jačem, pa i direktnom okupatoru, ne bi li zauzvrat dobila bilo kakav privid državnosti ili zaokružene društvene zajednice. Sami korijeni ovog fenomena leže u prihvatanju tuđe vjere i priznavanju okupatorske vlasti zarad očuvanja ličnih privilegija i bogatstva. Kako su se kroz vijekove smjenjivale imperije na ovom prostoru, tako je bošnjačka politika mijenjala svoje gospodare, uvijek im se iznova priklanjajući.

Istorijski usud se ponavljao: od klečanja pred Austrougarskom, preko slavljeničkog dočeka ustaških jedinica Ante Pavelića, pa sve do devedesetih godina prošlog vijeka kada su se stavili u službu zapadnih sila predvođenih SAD. Bez ičeg autentičnog i sopstvenog što su iznjedrili, sve što su ikada dobili, stiglo je kao „poklon“ stranog zaštitnika.

Da ne bismo išli previše u istorijsku dubinu ovog fenomena, o čemu su već ispisane knjige, najbolji i najplastičniji primjer je aktuelni bošnjački „suverenizam“. Svedoci smo naglog zaokreta u izjavama njihovih političara i medijskim napisima u kojima se OHR odjednom targetira kao smetnja suverenitetu BiH, uz zahtjeve za njegovo hitno zatvaranje.

I to je potpuno tačno. Ali je isto tako tačno da su do prije samo tri mjeseca ti isti političari i mediji fanatično branili instituciju visokog predstavnika. Dok je srpska strana osporavala legitimitet Kristijana Šmita, Bošnjaci su ga bespogovorno priznavali – čak i onda kada im je preko noći suspendovao i izmijenio Ustav, koji bi po definiciji morao biti najviši izraz volje jednog naroda. Sve što im je bilo bitno jeste prisustvo „velikog brata“ koji će ih štititi od Srba, povremeno i od Hrvata, pa makar ih taj isti mentor u međuvremenu potpuno degradirao i obesmislio kao narod.

Upravo se na slučaju Kancelarije visokog predstavnika kristališe sve: ko je istinski narod, šta čini državu, a ko je zaista slobodoljubiv. Od prvog dana dejtonske BiH, jedini koji su kontinuirano dizali glas protiv ove preostale kolonijalne uprave u svijetu bili su Srbi. Trideset godina srpski predstavnici upozoravaju da je institucija stranog tutora prevaziđeni relikt robovlasničkih i kolonijalnih sistema. Pa ipak, dok su se čak i afričke zemlje davno oslobodile tog jarma, Bošnjaci su do posljednjeg dana grčevito branili taj skaradan poredak.

Kada su se pojavile prve ozbiljne indicije da će Kristijan Šmit biti sklonjen (da, otjeran je), a da bi njegov nasljednik mogao biti i posljednji visoki predstavnik, u Sarajevu je zavladala panika i odbijanje realnosti. Ministar Elmedin Konaković je otvoreno poručivao da će „s partnerima raditi na tome da Šmit ostane“.

Međutim, onog trenutka kada je Šmit formalno podnio ostavku, a u Savjetu bezbjednosti UN postalo jasno da OHR više nema podršku ni sopstvenih dojučerašnjih mentora, u federalnoj javnosti uslijedio je zaokret od 180 stepeni. Preko noći, u vodećim glasilima bošnjačke politike počeli su nicati naslovi kako je OHR prijetnja suverenitetu i da je vrijeme za njegovo gašenje.

Ne treba se zavaravati – nije reč o naknadnoj pameti ili iznenadnom buđenju državotvorne svijesti. Ovo je samo kukavičko prestrojavanje u hodu i pokušaj dodvoravanja novim konstelacijama velikih sila.

Istinska izgradnja suverene BiH podrazumijevala bi stvarno uvažavanje sva tri konstitutivna naroda i, prije svega, bezuslovno prihvatanje činjenice da postoji Republika Srpska. Budući da se bošnjačka politika s tim nikada nije pomirila (što je i bio glavni razlog njihovog slijepog zazivanja OHR-a), jasno je da će i u budućnosti podržati svakoga ko radi na urušavanju Republike Srpske – pa makar time ugrozili i sopstveni opstanak.

Ove teze koje danas plasiraju sarajevski mediji ubrzo će postati zvanična retorika njihovih političara, koji će se samoproglasiti borcima za „samostalnu i suverenu BiH“. Kroz nekoliko decenija, oni će ponovo falsifikovati istoriju, pišući kako su se tobož borili protiv strane okupacije i namjesnika, time opet sebi pripisujući oslobodilačku borbu koju su za njih vodili Srbi. Na taj način, ova 2026. godina u bošnjačkoj istorijskoj mitologiji mogla bi postati nova 1945.