Šta bi rekao Nikola Koljević na imenovanje Nikoline Šljivić?

Na godišnjici obilježavanja Nevesinjske ofanzive sa svečane govornice se obratila Marija Pojužina. Imala je dvije godine kada je izgubila oca. Danas ima trideset tri i još uvijek nije zaposlena. U jednom trenutku, kada se udala, institucije su joj saopštile da „više nije kćerka poginulog borca“.

Dvadesetak dana nakon tog događaja, imenuje se Nikolina Šljivić za zamjenika direktora RUGIPP-a. Ne zbog profesionalnog staža, javnih rezultata ili stručnog ugleda. Njena „kvalifikacija“ je preseljenje u stranku koja drži mjesto. U političkom sistemu gdje se funkcije dijele poput stranačkog vlasništva, ova odluka ne iznenađuje. Ali to što je očekivano ne čini je manje problematičnom.

Predsjednik stranke i Narodne skupštine Nenad Stevandić svaku kritiku na račun ovog imenovanja podveo je pod „ljubomoru“, a pozvao je i da se „ne dijelimo“. I vrijeđa inteligenciju kada nam neko zbog takve kritike prišije etiketu izdajnika, a sramotno je da sa pozicije predsjednika Narodne skupštine, ne po prvi put, slušamo podrugljive tonove i gledamo nekog ko nam se smije u lice. Duhovit samo samom sebi, strančko kadriranje pakuje u priču o patriotizmu. Stalno zabrinut za društvo i stanje nacije, a najveći domet oporavku društva je preuzimanje kadrova drugih stranaka.

Pozvao se u svom komentaru i na Nikolu Koljevića. I zaista, Koljević je čest izbor za prigodna citiranja. No postavlja se jedno jednostavno pitanje: Da li bi Koljević, profesor koji je imao jasan stav o znanju i kompetencijama, podržao imenovanje zasnovano isključivo na stranačkom interesu? Ili, ako već moramo do karikature situacije, bi li u nekom zamišljenom glasanju podržao Mariju Pojužinu ili Nikolinu Šljivić? Ponekad je odgovor suviše očigledan da bi bio komentarisan.

Da li je predsjednik NS RS našao vremena da se obrati Mariji Pojužini? Da li je snimio video, uputio podršku, pokazao inicijativu da se njen slučaj riješi? Ukoliko već ne može da dobije poziciju, da li bar može dobiti priliku? Sudeći po tišini - ne.

A da jeste, onda bi mogao pričati o jedinstvu. Onda bi mogao biti zabrinut za podjele. Jer ova priča gdje se pozivamo na jedinstvo, a gdje samo za jedne postoje funkcije, dok bi drugi morali aplaudirati, više ne prolazi ni kod koga. I ni po čemu nije patriotska.

Kada god se povede rasprava o stranačkom kadriranju, čuje se isti refren. Kritičar je, po potrebi, neznalica, neradnik ili izdajnik. Onima koji postavljaju pitanja oduzima se riječ. Oni koji drugačije misle dobijaju etiketu. Ali institucije u kojima je svako pitanje tumačeno kao napad, a svako neslaganje kao „podjela“, ne mogu dugo funkcionisati kao demokratske.

Niko ne tvrdi da je Nikolina Šljivić „kriva“ što je imenovana. Problem nije lični. Problem je sistemski. Ali kada se javnosti pokuša predstaviti da je riječ o osobi koja je svojim radom i znanjem „postigla“ poziciju - tu već počinje vrijeđanje inteligencije. Činjenicu su jednostavne - u parlament je ušla sa kompenzacione liste, bez izborne podrške. Koliko god tvrdili da je pravnik, pravom se ne bavi. Fakt je da drži salon ljepote. U skupštini se nije javila za riječ. A i ako jeste, čitala je sa papira.

Na kraju krajeva, da postavimo pitanje, je li Nikolina Šljivić ličnost koja bi trebala zaštititi imovinu Republike Srpske od OHR-a?

I ovo nisu zlonamjerne, lične kritike. To su činjenice. To ne možete prikriti nijednom podrugljivom doskočicom. I znamo da od imenovanja nećete odustati, ali istine radi treba reći da je porazno za društvo.

Stranačko trgovanje pozicijama nije izum jedne stranke. Uhljebljavanje je postalo nadstranačka disciplina. Ali raspoloženje javnosti je ono što se ne može uvijek kontrolisati. Nije slučajno što je izlaznost na izborima slabija, a rezultati sve mršaviji. Kada politička praksa obesmisli kriterijume, građani uzvrate apatijom.

Suština je prosta, dok Marije Pojužine čekaju, a Nikoline Šljivić se imenuju - neće biti napretka. Niti povjerenja. Niti povratka smislu javne funkcije. A patriotizam koji se koristi kao pakovanje za politički marketing ne traje dugo. Već odavno se pretvorio u ono što građani jasno vide: političku prafanaciju, jeftino sredstvo, simbol za sve ono što više nikoga ne ubjeđuje.