Ko će se izviniti za „Sarajevo safari“?

Ono što je od početka bilo jasno svakoj pismenoj osobi sada je i zvanično potvrđeno – za priču o „Sarajevo safariju“ nema dovoljno dokaza. Morbidna konstrukcija o nekakvom lovu na ljude u Sarajevu tokom rata, zakuvana od strane potpuno nepouzdanog svjedoka, pala je u Italiji. Njen cilj od početka nije ni bio otkrivanje „užasnog zločina“, već kreiranje još jedne propagandne podvale u režiji profesionalnih žrtava i dežurnih sisača inostranih fondova. Međutim, ovaj slučaj može poslužiti kao fantastičan ogledni primjer pararealnosti u kojoj živimo.

Iako je od starta sve bilo na klimavim nogama i bez ijednog ozbiljnog argumenta, to nije spriječilo sarajevske medije da o svemu izvještavaju kao o nepobitnoj istini. Neki su čak u roku od nekoliko dana napisali i knjige – poput crnogorske „majke Srebrenice“ Andreja Nikolaidisa. Ovaj srbofob upitne higijene, intelektualne i svake druge, već godinama se sarajevskoj javnosti podvaljuje kao vrsan autor i mislilac. Zapravo, riječ je o najobičnijem prevarantu čija patološka mržnja, upakovana u pretjeranu patetiku, prolazi kod još nepismenijih masa.

Kako funkcioniše sarajevska medijska falanga

Nikolaidis je promocije svog pamfleta održavao širom FBiH, a njegov brat po „poštenju“, Dragan Bursać, očekivano je bio najredovniji gost. Pogodite – ni ovu temu taj rektalni alpinista nije propustio da iskoristi kako bi naštancao bezbroj traktata bez ikakve vrijednosti, naplaćujući debele honorare od različitih „medija“.

Dok su „istraživački i objektivni“ mediji ekskluzivno otkrivali nevjerovatne detalje, oni koji se inače kunu u pravosuđe sada nisu čekali ni završetak istrage, a kamoli presudu. I ne treba biti u zabludi – oni na ovome neće stati. Nastaviće da jašu na ovoj izopačenoj konstrukciji, baš kao što godinama jašu na priči o „bijelim trakama“, iako za to nikada nije ponuđen nijedan relevantan dokaz. Nastaviće Nikolaidis da promoviše svoj propagandni pamflet, kao što ni Bursać neće prestati da trguje ljudskim tragedijama kako bi zadovoljio svoju izopačenost i napunio džepove. Da kod njih postoji i zrnce poštenja ili stvarne potrebe za pravdom i pomirenjem, davno bi otišli iz zemlje kako bi i njihovi najbliži zaboravili njihovo beščaće.

Slučaj „Sarajevo safari“ je do srži prikazao sistem funkcionisanja sarajevske medijske falange i antisrpske ideologije. Tako smo došli do paradoksa: protiv srpskog novinara se pokreće postupak jer je neko u njegovoj emisiji samo spomenuo Ratka Mladića, dok bošnjački i „nezavisni novinari“ iz regiona mjesecima nekažnjeno šire monstruozne lažne vijesti, bez ikakve odgovornosti i bez namjere da javnosti upute čak i izvinjenje.

Ova pojava, nažalost, ima svoje pipke i u samoj Srbiji. Porazno je to što pojedini Srbi, vođeni slijepom mržnjom prema aktuelnoj vlasti u Beogradu i Banjaluci, oberučke prihvataju ovakav antisrpski narativ kao oružje u političkoj borbi. Tužno je što nemaju ni toliko razuma da prepoznaju podvalu koja satanizuje čitav jedan narod, vješto upakovanu kao „legitiman argument“ protiv režima.

U tom političkom sljepilu, možda je najtužnije bilo posmatrati bivšeg srpskog košarkaškog reprezentativca Vladimira Štimca. On je pitanje „Sarajevo safarija“ u više navrata bezobzirno koristio u kritikama na račun Aleksandra Vučića, implicirajući njegovo učešće u ovom izmišljenom zločinu, čime je svjesno ili nesvjesno postao pogonsko gorivo za sarajevsku propagandnu mašineriju.

Na Balkanu istina nije uslov za optužbu

Na kraju, fijasko priče o „Sarajevo safariju“ neće promijeniti ništa u sarajevskom medijskom blatu, niti će natjerati ovdašnje „profesionalne moralne gromade“ na izvinjenje. On samo potvrđuje staru matricu po kojoj je protiv Srba dozvoljeno lansirati najmonstruoznije laži, jer na Balkanu istina već odavna nije uslov za optužbu. Prava tragedija, međutim, leži u činjenici da će sljedeću veliku laž, čim se za to ukaže prilika, u Sarajevu ponovo jednako strastveno dočekati i Nikolaidis i Bursać – a u Beogradu oni koji su zbog jeftinih političkih poena spremni da rasprodaju i sopstvenu nacionalnu nesreću.