Politika

20.11.2026.

12:11

Dejtonski sporazum – tijesan za ambicije, dovoljan za budućnost

Marko Šukalo poručio da su dva entiteta i tri konstitutivna naroda temelj Dejtonskog sporazuma i stabilnosti BiH.

Dejtonski sporazum – tijesan za ambicije, dovoljan za budućnost
Foto:Ustupljena fotografija

Godišnjice mirovnih sporazuma obično pripadaju istoriji. Dejtonska godišnjica, pak, pripada i ustavnom pravu i svakodnevnoj politici, jer se oko smisla sporazuma kojim je okončan rat i dalje vodi spor. Dejtonski sporazum nesumnjivo ima civilizacijsku vrijednost. Njime je zaustavljen tragičan sukob i uspostavljen ustavni okvir za život tri naroda čije su predstave o budućnosti (bile) različite. Zato se značaj Dejtonskog sporazuma ne iscrpljuje u uspostavljanju mira. Podjednako je važan ustavni poredak njime definisan, oličen u složenoj ravnoteži dva entiteta i tri konstitutivna naroda, u kojoj nikome nije dato sve, ali niko nije ni prepušten političkoj volji drugih.

Trideset jednu godinu kasnije, najvažnije pitanje glasi: može li ta ravnoteža biti očuvana ako se njeni oslonci neprestano prikazuju kao prepreke koje treba ukloniti? I može li BiH imati stabilnu budućnost ako se njeno ustavno nasljeđe tretira kao privremeno rješenje koje važi samo dok ne bude dovoljno snage da se nametne drugačije?

Mir ima svoju ustavnu arhitekturu

Dejtonska konstrukcija počiva na prihvatanju stvarnosti koju nikakva pravna formula nije mogla preoblikovati. U BiH postoje različiti nacionalni identiteti, istorijska iskustva i političke volje. Zadatak mirovnog sporazuma bio je da te različitosti uvede u poredak u kojem se sporovi rješavaju dogovorom i ustavom utvrđenim postupcima. Otuda paritet, konsenzus i složeni mehanizmi odlučivanja. U takvoj zajednici povjerenje se gradi i izvjesnošću da niko neće moći samostalno odlučivati o pitanjima od kojih zavisi položaj drugih.

Osnovni postulat BiH nalazimo u članu I/3 Ustava, koji određuje da se ona sastoji od dva entiteta, Federacije BiH i Republike Srpske, koji su ustavnopravne i međunarodnopravne kategorije. Entiteti nisu oblik decentralizovane uprave čije se granice mogu mijenjati činovničkim šestarom, već konstitutivni dijelovi dejtonske slagalice i državnopravni subjekti sa velikim obimom nadležnosti i visokim stepenom autonomije i suvereniteta. Stoga periodični prijedlozi koji predviđaju ukidanje entiteta zadiru u same temelje dejtonskog poretka. Time bi se promijenila sama osnova predstavljanja, odlučivanja i raspodjele nadležnosti u BiH.

Ustavna arhitektura složene zajednice ne može se ocjenjivati samo prema tome koliko je i da li je jednostavna u oku posmatrača sa strane. Mora se ocjenjivati i prema tome pruža li sigurnost onima koji u njoj žive.

Entiteti kao temelj dejtonskog poretka

Republika Srpska i Federacija BiH su starije od dejtonske BiH. Vašingtonskim sporazumom iz 1994. formirana je Federacija BiH. Još ranije, 9. januara 1992. osnovana je Republika Srpska, koja ima svoj ustav, teritoriju, organe vlasti i funkcionalan pravni poredak. Federacija BiH i Republika Srpska, prema tome, nisu proizvodi nikakve imaginacije. One su u Dejton unijele već postojeću ustavnopravnu stvarnost, a iz Dejtona izašle kao međunarodno verifikovani konstitutivni dijelovi novog ustavnog poretka BiH.

Republika Srpska je u dejtonskom mirovnom aranžmanu učestvovala kao ugovorna strana, a posebnom izjavom izričito je odobrila i prihvatila i Aneks 4, koji ima funkciju Ustava. Dakle, volja Republike Srpske i data saglasnost imaju konkretnu ustavnopravnu sadržinu koja se ogleda u prihvatanju ugovorenih prava i obaveza, učešću u oblikovanju i vršenju zajedničke vlasti i pravu da brani i čuva ugovoreni položaj i sopstvene nadležnosti. Pomenuta saglasnost je data za tačno određeni ustavni poredak i ne može se tumačiti kao unaprijed izražen pristanak na proizvoljno preoblikovanje poretka mimo propisanih ustavnih postupaka.

U tome leži osobenost BiH. Ona nije unitarna država koja je naknadno podijelila vlast po vertikali, ali nije ni federacija nastala jednostavnom primjenom udžbeničkog obrasca. U njenoj složenoj prirodi nalazimo obilježja realne unije – zajednice dva ustavnopravno različito uređena subjekta, koja je osnovana međunarodnim ugovorom i koja obavlja samo određene, taksativno navedene nadležnosti. Uz to, naziv „entitet“ ne smije prikriti ili umanjiti sadržinu. Ustavnopravni pojmovi i pojave ne žive od svog imena nego od nadležnosti, institucija i pravnih poslova koje preduzimaju, a entitetima pripadaju sve državne nadležnosti i funkcije koje Ustavom nisu izričito povjerene BiH.

Različiti pokušaji teorijskog određenja BiH svjedoče o njenoj neobičnosti. U njoj se prepoznaju federalna i konfederalna obilježja, specifični mehanizmi nacionalnog predstavljanja i veoma izraženi elementi međunarodnog nadzora. Međutim, izostanak jedne opšteprihvaćene definicije ne daje nikome pravo da postojeću strukturu ispunjava sadržinom prema sopstvenom političkom nahođenju.

Granica između reforme i razgradnje

Potreba za dogovorenim promjenama ne može se isključiti iz života nijednog ustavnog poretka. Ipak, svaka promjena mora imati jasan pravni osnov i politički legitimitet. Ustavni postupak ne može biti zamijenjen uvjerenjem da neko bolje od njenih konstitutivnih činilaca zna kako BiH treba da izgleda.

Dva entiteta i tri konstitutivna naroda nisu negacija dejtonske BiH, već uslov njenog postojanja. Protivrječno je tvrditi da se BiH brani tako što se uklanja ono što čini njenu suštinu, ali i formu. Ko želi drugačiju BiH, mora za tu promjenu obezbijediti pristanak onih čijom je saglasnošću uspostavljena postojeća zajednica. Eventualno nova ustavna arhitektura ne može počivati na manjem konsenzusu od postojećeg, a novi ustavni ugovor zahtijevao bi i novi međunacionalni i međuentitetski dogovor.

Poštovanje Dejtona zato ne podrazumijeva odustajanje od budućnosti, već zahtijeva da se budućnost gradi na saglasnosti. Moguće je razgovarati o boljem radu institucija, odgovornijem vršenju vlasti i djelotvornijoj saradnji, ali se nijedan od tih ciljeva ne može ostvariti trajnim osporavanjem položaja Republike Srpske.

Dogovor kao mjera budućnosti

Dejtonski ustav nije idealan, ali poslijeratni ustavi ne ocjenjuju se samo prema ljepoti svoje pravne arhitekture, nego i prema sposobnosti da neistomišljenike zadrže za istim stolom. Dejton možda nije uobičajen obrazac evropskog kontinentalnog prava, ali je zaustavio rat. Možda je složen, ali je primjenjiv i djelotvoran. Možda nije stvorio savršenu državu, ali je stvorio okvir u kojem nesavršena država može o(p)stati u miru. Njegova složenost nije nastala iz teorijske dokolice njegovih pisaca, nego zbog realnih različitosti koje je trebalo uobličiti. Njegove kočnice nisu smetnja odlučivanju već su brana preglasavanju. Njegove procedure nisu naročito brze, ali u višenacionalnoj zajednici brzina i nije mjera demokratije. Ponekad je spor dogovor pravedniji i trajniji od brze odluke većine. Ili što bi narod rekao – što je brzo to je i kuso.

Trideset jednu godinu nakon parafiranja Dejtonskog sporazuma, pitanje budućnosti BiH (p)ostaje pitanje vjernosti postignutom dogovoru. Budućnost BiH zavisiće od mogućnosti da njeni narodi i entiteti u zajedničkom poretku prepoznaju dovoljno sigurnosti za sopstveni opstanak i razvoj. Dejton je tu mogućnost otvorio. Svaki pokušaj da se dejtonska ravnoteža poremeti nanovo otvara pitanja na koja je mirovni sporazum dao teško postignut odgovor.

BiH nije tabula rasa na kojoj svaki samozvani reformator može ispisati sopstvenu predstavu „idealne“ države. Ona je složena, neobična, ali održiva i mirovnim sporazumom povezana zajednica, a međuentitetska linija razgraničenja nije linija olovke koju može izbrisati svako ko u ruci drži gumicu, ili misli da je drži.

Marko Šukalo
savjetnik za ustavnopravna pitanja

Pridružite se

Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici.

Provjereno.info
Podijeli