UHLjEBI, BEZOBRAZNICI I BISERI

Postoji jedna posebna vrsta političkog bezobraznog svijeta - neuništiva, otporna na izbore, zakone fizike i zdrav razum. Mogla bi se dodati i u latinski - uvrstili bi je, sigurna sam, stari Latini: uhljebus.

Ova vrsta raste isključivo tamo gdje se dijele funkcije, cvjeta kad se prave i kroje sporazumi, vene samo ako zavlada meritokratija. Dakle, nikad. To vam je biće koje svoju političku lojalnost mjeri kao sezonski voćar: što je jeftinije, gdje bolje rodi, recimo šljiva, i ko trenutno nudi najbolju podršku penjanja na granama vlasti. I onda se usred te prirodne selekcije pojave i ona „zvjezdana imena“, uhljebi revolucije, ljudi koji u roku jednog mandata promijene više partija nego prosječan birač mišljenja. Ne zato što vjeruju u program, viziju ili, ne daj Bože, moral, nego isključivo u fotelju.

Stigosmo tako do slučaja Nikoline Šljivić, te savršene ilustracije političke fleksibilnosti, aktivne karijere, koja je svaku priliku upijala kao kuhinjski ubrus. Postavljena, premještena, prilagođena, usaglašena, i to sve u ime višeg cilja: da se, ne daj Bože, koalicija ne uvrijedi. Jer koalicione emocije su svetinja, a funkcije najskuplja terapija za njihovo liječenje. Ovi od kojih je otišla sad kažu da im nije ni trebala. Ma nemojte. Pa kako vam se našla na listi tako nepotrebna i postala ni manje ni više nego narodni poslanik? Kad je, kao i ostali partijski uhljebi, tražila da direktoruje, bilo je prečih. E tako je „šljiva“ ponovo rodila u Ujedinjenoj Srpskoj. Sve čestitke za potez. Jer, kao što vidite, uhljeb će se presvući iz jedne partije u drugu za manje od 24 časa. Ma dok kažeš uhljeb. To vam je jedina kategorija u kojoj smo globalna sila.

I šta ostaje narodu, tom malom običnom čovjeku u koga se svi kunu i stalno ga pominju? Ostaje mu samo da sa gađenjem gleda taj politički vodvilj u kojem kadrovi skaču iz fotelje u fotelju kao na trampolini. A svi se prave da je to normalno. Pa nije. Navodno je važno očuvati stabilnost - tako se to objašnjava. Ta stabilnost se, doduše, uvijek svede na stabilnost njih, a nikad institucija. Uhljebi i uhljebizam nisu greška sistema. Oni su sistem.

Oni koji su sposobni za njih se i ne čuje i ne zna. Oni koji nisu - oni jednostavno budu imenovani. Oni koji promijene tri partije u dvije godine postanu strateški kadar.

Da li se uhljebi rađaju ili stvaraju, to me pitate. Odgovor je, naravno, jednostavan: rađaju se čim ih partije puste u vodu, i eto ribe koja pliva uz svaku struju sve dok je voda nosi do fotelje.

Nijemi posmatrači svaki put iznova gledaju kako se isti politički akrobati samozadovoljno smještaju u nove kabinete, sve „u interesu naroda“. I jeste - ali u interesu uhljeba, jedine zaštićene vrste.

Svi se kunu u obraz. I to oni najveći bezobraznici. Obraz je, poštovani čitaoci, ovdje postao višekratna roba: pere se po potrebi, malo uštirka prije pres konferencije, a pegla se na koalicionim i stranačkim sastancima, uglavnom tajnim. Obraz je postao najjeftinija valuta. Možeš ga izgubiti, možeš ga zamijeniti, možeš ga privremeno posuditi narodu, a onda ga za 48 sati vratiti čistog kao suza.

Nikad me samo ne pitajte kako se pere i preko koga.

Ali jednom kad obraz izgubiš zauvijek si bezobraznik. A, kad smo kod bezobraznika, ovih se dana posebno istakao Zukan Helez. On je dobio svoj trenutak istorijske važnosti. Čovjek je odlučio da zatvori nebo kao da upravlja Marvelovim svemirskim štitom, a ne Ministarstvom odbrane. Zabranio Sijartu da sleti kao da očekuje napad iz svemira, a ne avion mađarskog šefa diplomatije. I dok je on glumio NATO centar za komandu nad oblacima, Sijarto je sletio u Banjaluku tako glatko kao da kontrolu leta vodi lično SNSD-ova protokolarna kuhinja.

A kad smo kod SNSD-a, osim Karanove, svjedočili smo još nekim pobjedama. Bolje reći biserima. Tako je premijer Savo Minić, aforističar među političarima, u naletu nadahnuća objasnio da je Karanova pobjeda jača od Trampove. Savi Miniću uspjelo je da uradi ono što mnogi ne mogu , da u istoj rečenici spoji Ameriku, Republiku Srpsku i politički stend-ap. Ako Tramp ikada bude pravio turneju po Balkanu, predlažem da se na programu dočeka obavezno pojavi Savo, jer već ima pripremljene sve fore.

Za sportsko-rekreativni, biserni dio skupštinskog zasjedanja bila je zadužena Anja Ljubojević. Nova mlada fudbalska nada neke poraze i pobjede sabrala je ni manje ni više nego u Real Madrid. Jer Banjaluka boli - baš boli, što bi rekla i ona sama.

I to je najveća ironija rezultata izbora po gradovima i opštinama.

Sve je to zbog uhljeba, bezobraznika, pa i raznih bisera, ako hoćete. Jer kako će predsjednikovi ljudi da objasne kako je moguće da se pobjeđuje u vrhu, a gubi na terenu? Kad krenu analize, priznavanja i nepriznavanja grešaka, samokritika i kritika - sjetite se svega. Svih uhljeba.

Sjetite se svih onih bezobraznika čije ste obraze prali u devet voda.

Ako vi niste izgleda da ipak ima ko jeste.

I nije njih sramota. Nas je.