PRESABIRANjE

Na kraju i na početku svega, nakon što je nelegalni Kristijan Šmit uzjahao političku scenu kao da je njegov privatni rodeo, dobili smo i te „nametnute i mrske izbore“.

Isporučene s deklaracijom, ali bez prava na reklamaciju, uz dozu domaće nervoze i inata. I tako, dok se Republika Srpska presabirala između moramo i nećemo, dogodilo se: Siniša Karan je pobijedio. Tijesno. Baš tijesno.

A onda je uslijedio fenomen koji samo ovdašnja demokratija može da iznjedri. Opozicioni kandidat Blanuša, koji je na početku izgledao kao da mu je jedini adut to što ga niko ne smatra ozbiljnim protivnikom, odjednom postaje ozbiljan rezultat. Bolji nego što su se i najhrabriji iz opozicionih redova usudili prognozirati naglas.

Narod voli da iznenadi. Ponekad i sam sebe.

A izlaznost?

To je ono čuveno narodno: „Ma pusti me izbora danas“, koje se vuče kroz glasačka mjesta kao jutarnja magla kroz Romaniju. Na birališta su došli samo najtvrdokorniji. Idemo redom. Došli su oni koji još vjeruju u promjene, došli su oni koji se boje promjena, ali i oni koji su se probudili u 5 ujutru pa im je bilo žao da dan propadne. Ostali su ostali kod kuće, a Milorad Dodik je našao savršeno objašnjenje: nisu izašli iz bunta.

Narod u buntu, ali ne protiv vlasti nego protiv glasanja.

To je toliko genijalno da bi se moglo patentirati kao nova politička doktrina: pasivna agresija građanskog tipa. Šta bi moglo biti sljedeće, možda protestna apatija ili revolucionarno ležanje.

I tako, dok se Dodik ironično čudio članstvu koje je ostalo u kući i razmišljalo baš neću danas da ne vide da moram, a opozicija slavila moralnu pobjedu veću od stvarne, svi su se našli u jednom velikom presabiranju - šta je sve dovelo do ovoga.

Možda ova višemjesečna ali i višegodišnja kombinacija drame, umora, političkih sapunica i tutorstva. A možda je to jednostavno ono što se dogodi kada se narodu previše puta kaže da nešto mora pa on odluči da neće, pa makar i na vlastitu štetu.

A presabiranje se nastavlja, svako broji nešto svoje. Karan broji procente, Blanuša nove simpatizere i komplimente, Dodik buntovnike u svojim redovima i one koji glasno viču da im je on i dalje predsjednik, ali su izašli na izbore da ne izgubi Karan; i one što nisu izašli jer izbore ne priznaju i tvrde da im Dodik nikada nije prestao biti predsjednik, pa ni onog momenta kada je sam za sebe rekao da je bivši predsjednik; a narod broji preostale živce i dane do sljedećih izbora. Jer kod nas je jedino sigurno da će se opet sve ponoviti. I da će biti i tjesno i dramatično i, naravno, po ko zna koji put nametnuto od nekoga.

Jer, ako ćemo iskreno, ovo nisu bili samo izbori. Ovo je bio veliki test strpljenja, inteligencije i izdržljivosti, i narod ga je izgleda položio tako što jednostavno nije došao. To je taj naš demokratski paradoks - poruka poslana tišinom.

I na kraju, kada se sve ogoli do kostiju, ostaje jednostavna i brutalna istina: vlast je dobila svog predsjednika, takoreći ima dva Dodika; opozicija svoj moralni kapital, a narod opet ništa osim još jedne nove lekcije da se na ovim našim prostorima najviše isplati ne vjerovati nikome, pa ni sopstvenom buntu.

Još jedna stvar zaslužuje ozbiljno presabiranje.

A to je paralelna priča u kojoj i dalje ostaju i žive kompromitujući video-sadržaji koji cure i utrkuju se da budu instant kazna za političke karijere. Jedni kažu teška sramota, drugi kažu skandal koji će koštati, oni treći ucjena i udbaška kuhinja, a internet kaže: pogledaj pa procijeni sam. Pojavljuju se snimci koji maskiraju motive dimom senzacije, pojavljuju se tvrdnje da su neki materijali montirani, pojavljuju se tvrdnje da su autentični.

Medijska publika se podijelila: jedni vjeruju zvuku, jedni kadru, jedni vjeruju politici. Neki ne vjeruju više nikome.

I tu dolazimo do ključnog pitanja: jesu li birači zapravo spremni da predizborna kampanja postane rijaliti šou u kojem su metode službi i medijske manipulacije glavni produkt?

Ako su ti svi do sada isplivani i pušteni snimci, čiji god da su, istina - neka onda pravda radi svoj posao.

Ako su namješteni opet neka pravda radi svoj posao. Ali mi kao publika i kao društvo odavno preskačemo ono glavno poglavlje: istragu i dokaz. Lako je povjerovati u senzaciju i nju uložiti emociju.

Svi vole taj sadržaj, a politika ga obožava. Morate znati jedno: ti kompromati nad kojima su sada nadvijeni pipci nisu samo privatne tragedije aktera na snimcima. One su ogledalo i nas samih, i baš zato kad sljedeći put kliknete plej, zapitajte se gledate li istinu ili proizvode onih koji su davno patentirali kako se „istina“ montira.

I budite pažljivi, jer uvijek neko gleda. I snima.

I zato, umjesto čestitke jednima i drugima, iskrena poruka i u njoj ključ.

Bunt je izgleda postao naš najjači politički mehanizam. Ali ne bunt protiv loše vlasti, ne bunt protiv slabe opozicije, nego bunt protiv sopstvene obaveze da se makar pojaviš.

To je vrhunac političke satire: narod koji kažnjava vlast i opoziciju tako što ne glasa uopšte.

I dok se svi saberu i presaberu, samo se narodu na kraju svega oduzima. Ali nema kukanja i napadanja, narode.

Sljedeći put se presaberite, a nemojte ostati kod kuće.

Pa da se svi ponosaju. I presaberu.