MERITUM

Znate li šta je meritum? To vam je suština, bit, ono što je najvažnije u nekom predmetu. Onaj dio koji je stvarno važan. Suština.

Ovih dana postalo je baš moderno govoriti o meritumu. Svi su navodno u „suštini stvari“, samo još niko ne zna gdje je ta stvar, ni šta joj je suština. Tako je to u zemlji u kojoj je forma odavno progutala sadržaj.

Političarima puna usta merituma i kad nemaju šta da kažu, sudovi se meritumom bave tek kad moraju, a novinari i razni analitičari meritum pominju kako bi zvučali jako ozbiljno. U međuvremenu stvarni meritum bježi iz institucija.

Meritum odluke Ustavnog suda po žalbi Milorada Dodika nije u parnicama ni u paragrafima, nego u činjenici da se usudio osporiti ono što većina nije ni pročitala. Na svu priču o meritumu, ukinuše se i sankcije. Sarajevo je prvo u šoku zaćutalo kao đak koji zna da je pao, ali još čeka da mu to neko službeno saopšti.

Tako su se u popularnom nazvanom političkom Sarajevu ugasila svjetla i upalile sirene koje su ponovo označile početak opasnosti zvane Dodik. U Banjaluci je treštao vatromet. Nećete vjerovati - naručen iz Rusije.

I svako je u tom spektaklu na nebu vidio ono što hoće. Jedni slavlje, drugi inat, treći još jedan dokaz da se istorija ponavlja. I sa Rusima, i sa Amerikancima, i sa Kinezima. I sa ove i sa one strane Drine. U Banjaluci slavlje, u Sarajevu kolektivna migrena. Iz Beograda neki čudni tonovi, iz Brisela diskretno šuškanje papira i pregrupisavanje. Na društvenim mrežama politički Diznilend: uglavnom kletve i analitičari na prekovremenom radu.

Jer ukidanje sankcija Miloradu Dodiku i svima ostalima došlo je kao neočekivana završnica dugogodišnjeg političkog trilera. Oni koji su godinama pričali da sankcije znače krah i kraj karijere sada tvrde da njihovo ukidanje znači tektonski potres i smak svijeta demokratskih vrijednosti.

Opozicija koja se mjesecima i godinama hvatala za svaku izjavu iz Ambasade kao za biblijsko proročanstvo sada glasno šuti, kopajući svim alatima da sazna kako se i sa kim to Dodik nagodio. Toliko su investirali u Dodikov pad, a tržište im se preko noći srušilo.

Još jedan gorak ukus stiže od saznanja da je Šmit možda već spakovao kofere. Odlazi onaj koji je nametao zakone i davao im privid kontrole. Ako ne bude Šmita, ostaje im realnost. A ona im baš ne ide u prilog.

Da li je Zapad izgubio strpljenje za vlastite eksperimente na Balkanu, pitate se? Ili je neko konačno shvatio da se sankcijama ne rješavaju odnosi koji su duboko politički, istorijski, a i lokalno isplativi? Jer ako neko dvadeset godina opstaje uprkos svemu možda nije samo tvrdoglav.

Godinama je bio simbol „opomena međunarodne zajednice“, a sada je, ironijom okolnosti, postao simbol njenog povlačenja. A upravo to se čini najvjerovatnijim. Zapad, iscrpljen sopstvenim krizama i ratovima, sve manje ima strpljenja za balkanske eksperimente. Sankcije su bile simbol moći, njihovo ukidanje neko sasvim novo priznanje. Ili makar priznanje da pritisak ne daje rezultat.

I ako je cilj tamo negdje nekad bio promijeniti Dodika, svima je jasno da nije promijenjen on, nego odnos prema njemu. Tako BiH ulazi u novu fazu svog beskonačnog političkog performansa.

Odlazak Kristijana Šmita, o kome se sve glasnije priča, dodatno oslikava kraj jedne ere. Svi koji su slušali sjednicu Savjeta bezbjednosti jasno su čuli da su i Amerika, i Rusija, i Kina - koje baš ne dijele iste stavove - u ovom složne: strancima je u BiH došao kraj. Ko god da su.

Najviše se zabrinuo Željko Komšić, za kojeg odlaskom OHR-a prestaje da postoji država. Meritum. Šta drugo reći.

Konakoviću se, od praska vatrometa, stranka osipa. Kupi komadiće vlastite partije koje ni najveći Lego majstor ne bi sastavio. Uzbuna, kažem vam.

Nakon vatrometa i sirena koje su se oglasile među političarima u Sarajevu, i silnih merituma, na scenu stupa kačket. Da, opet kačket - ali ne na Dodikovoj glavi, već na jednoj vrlo živopisnoj, da ne kažem težy riječ.

Još su puna usta opoziciji i njihovim sljedbenicima kako je Dodik stavio kačket da se dopadne Trampu, ali nikako u novoosnovanom pokretu, koji trenutno više stoji nego što se pokreće, nisu očekivali da će kačket sa logom „Sigurna Srpska“ da se nađe na glavi Gintera Felingera - NATO lobiste sa stavovima punim mržnje ka Srpskoj.

Prizivao je, da vas podsjetim, bombardovanje Banjaluke, a sad priziva, sve sa kačketom „Sigurna Srpska“, promjene za koje se nada da će ih donijeti Draško Stanivuković i odvesti nas pravo u NATO.

Pa kad vas takvi prepoznaju kao slične, nema dileme. Sad kad Ginter nosi kačket „Sigurna Srpska“ kao novi modni dodatak koji ga bolje pozicionira u raznim lobijima, šta drugo nego čestitati i reći bravo tim porukama koje emituju oni koje Ginter podržava.

Zamislite samo da je bilo obrnuto.

A meritum? Gdje se on izgubio u svemu?

Ovdje je pravda spora i teško pobjeđuje, ali neki i dalje znaju kako da sve izgleda kao da je pobijedila.