Pravljeni na kalup isti

Kada je ban Tisa Milosavljević podizao građevine koje su danas simbol Banjaluke, mnogi su ga osporavali i protivili se njegovom pregalaštvu. Jedna od njih bila je i veleljepni hram Svete Trojice kojeg su ustaše bombardovale, a komunisti srušili do temelja i na tom mjestu podigli spomenik stradalim partizanima, time nastavljajući ono što su ustaše započele, samo sada upakovano u priču “bratstva i jedinstva” i “Crkve kao opijuma za narod”. 

Nekoliki decenija kasnije, iz ruševina vaskrsava još sjajniji i ljepši Saborni hram Hrista Spasitelja. Ali Srpska crkva nije rušila ništa, nego je onaj komunistički spomenik očuvala i izmjestila ga prekoputa. Time je episkop Jefrem, danas mitropolit, pokazao da nije došao da gradi rušeći druge, nego da gradeći premoštava naše tragične i često sramotne podjele. Taj hram danas je najljepši simbol Banjaluke i glavni motiv svake razglednice.

No, ostalo je nešto što Crkva nije uspjela da obnovi i riješi, a to je pitanje parohijskog doma. Opet, vladika Jefrem i Eparhija banjalučka nisu htjeli preko koljena da rješavaju to pitanje. Nisu spominjali ni činjenicu da im je oteta ogromna zemlja baš tu blizu Hrama, kod današnje Palate predsjednika. Nisu je tražili nazad, da se nešto ruši kako bi crkva gradila.

I tako 20 godina su različite garniture obećavale i na tim je obećanjima sve ostalo. A onda ovih dana pokrenuta je prava histerija na informaciju da će parohijski dom biti izgrađen u blizini Hrama, u parkiću u blizini spomenika banu Tisi (a ima li gdje prigodnije?).

Dok Eparhija banjalučka strpljivo čeka već skoro dvadeset godina na odgovarajuću lokaciju za izgradnju parohijskog doma, medijska mašinerija u punom kapacitetu pali reflektore “zabrinutosti građana”, “urbanističkog haosa” i, kako to već ide, “netransparentnih procedura”. I sve bi to možda imalo nekog smisla — da nije u pitanju Crkva. I da nije u pitanju Banjaluka - onaj grad čiji su građani ne tako davno kamenicama i najbrutalnijim uvredama protjerali svog vladiku.

Ali, kad se u medije pusti teza da manastir Gomionica, duhovni biser iz 15. vijeka, koji je jedini opstao u turskom ropstvu, navodno gradi luksuzni objekat na atraktivnoj lokaciji, onda je sasvim jasno da ovdje nisu u pitanju beton i urbanizam, nego napad na Crkvu, na njeno prisustvo, njenu misiju i — na kraju — njenu istinu. A mogli su oni koji su pisali vijest da provjere, da pozovu i drugu stranu i dobili bi potpunu sliku i saznali da manastir ustupa objekat investitoru koji gradi zgradu. Ali ta lažna vijest plasirana je sračunato, dio je šireg pokušaja da se Crkva prikaže kao neki “investitor u mantiji”, a ne kao ono što ona zaista jeste — duhovna kuća naroda koji ovdje živi vijekovima.

A gdje su ti isti glasovi kad treba spomenuti da je Crkvi u Banjaluci u prošlom vijeku oduzeta ogromna zemlja, uključujući i parcele u samom srcu grada? Gdje je analiza činjenice da je Eparhija tek sada dobila priliku da podigne parohijski dom koji bi trebalo da bude ne samo administrativni, već i duhovni i kulturni centar?

Ne očekuje niko da oni koji u Crkvu nikada ne ulaze znaju kako funkcioniše crkveni život. I koliko je važno za život crkve da ima parohijski dom, koji će biti dom svakog vjernika koji dođe na službu u Hram. Ali kad su već zabrinuti, trebalo bi bar da imaju malo više objektivnosti.

Argument da je centar prenatrpan nikako ne stoji u ovom slučaju, jer nije Crkva kriva što su razni sumnjivi tipovi, u dilovima sa mnogim političarima, gradili bez ikakvih dozvola i bez ikakvog plana. Dok je Crkva strpljivo čekala i uzdala se u razum političara, mnogi su gradili divljački. I sada kada Crkva treba da gradi, nakon 20 godina, eto baš taj objekat je višak?!

Banjaluka je mnogo toga vidjela i preživjela. Ali sada, kad se digla buka zbog jedne skromne zgrade pri Hramu koji je simbol vaskrsenja grada, postavlja se pitanje: hoćemo li dozvoliti da anticrkvena histerija postane standard kao u vremena koja su navodno prošla?

Crkva se, za razliku od nekih, ne brani glasom, nego djelom. Ali kad dođe vrijeme da i djelo bude oklevetano, onda je red i da se progovori. I ne radi opravdanja, nego radi istine.

U onoj kombinaciji rugla komunističkih betonjara, zapuštenih baraka, neuslovne roštiljnice i megalomanskih zgradetina, taj dom će, baš kao i naš Hram, biti biser i ukras Banjaluke. Nigdje mu nije prikladnije mjesto i ništa ljepše neće biti na tom mjestu.