Pjesma Republici Srpskoj

Prije više od deset godina, dok sam još bila gimnazijalka, napisala sam pjesmu o Republici Srpskoj. Možda bih je danas napisala drugačije – zrelije, ozbiljnije, s više iskustva i promišljanja. Ali baš takva kakva jeste, ona je dio mene, mog ponosa, mladosti i zauvijek će mi biti draga.

Danas, dok naša Republika slavi svoj rođendan, želim je ponosno podijeliti s vama. Ova pjesma je moj mali doprinos njenom velikom postojanju. Moj način da kažem: Volim te, Republiko Srpska, hvala ti za sve što jesi i što nas činiš onim što jesmo.

REPUBLIKA SRPSKA

Prodoran pogled sveca sa freske,

bosiljak, tamjan i monaha poj.

U zjenicama igra plamena svijeće,

da li si i danas bedem, narode moj?

Misli me nose kroz moju zemlju,

pukne pogled k'o maslačak u rosi.

Zlati se žito, zrcali Drina,

vjetar miris bilja sa Leotara nosi.

U vremenu trag si i žarište našeg Sunca.

Duša ti je čista, blaga kao Božije lice.

Visoko zvijezde humke ti njišu,

a kolijevke krila lastavice.

Kad ništa nemamo, sve ćemo dati,

narod je moj davati navik'o!

Sve rane i boli da pozlati,

vječan je, jer je iz krvi nik'o!

Najsigurnija sam na tvom brodu

i najsitija kad iz tvoje ruke jedem.

A ja sam zahvalna Bogu i svom rodu,

jer smo i danas srpstva bedem.

Kćerka sam borca prve kategorije, jednog čestitog, poštenog, plemenitog i ponosnog čovjeka koji je najljepše godine ugradio u temelje ove zemlje. Kada je otišao na branik otadžbine, bio je dosta mlađi nego ja sad i imao dijete od devet mjeseci. 

Nisu me učili da mrzim, ali i te kako jesu da volim svoje. Da poznajem, čuvam, gradim i ponosim se. Takvo vaspitanje nosim iz kuće, odmalena, a i moja pokoljenja će. Daće Bog.

Iz dubine duše sam zahvalna svom ocu, ali i hiljadama vojnika koji su zauvijek ostali na bedemima slobode, čuvajući nas. Hvala vam što ste bili srpski vitezovi, što ste se borili danima i noćima i mjesecima bili u rovovima. Hvala vam što ste podnijeli hladnoću, glad i strah, a niste ustuknuli.

Sramota je, neoprostiva sramota, da se danas pravimo da se to nije dogodilo. Zato slavimo Dan Republike. 
Hvala vam iz dubine duše, iz srži mog bića. Hvala vam što ja danas radim, živim, sjedim i kucam ove riječi u svojoj kući. Na srpskoj zemlji. Republika Srpska je zavjet izgovoren u inat svima koji bi željeli da je nema. Neka zna da je volimo i da smo joj zahvalni.

Ovo nisu riječi patetike. I ne ulazim u politiku – ko danas vodi ovu zemlju, da li to nekome odgovara ili ne. Ja sam Srpkinja koja danas slavi rođendan svoje zemlje.

I toliko me bole svi ti redovi krstača što ćute u tišini vječnosti, a pričaju priču koju svijet prečesto odnosno nikada ne želi da čuje. Srpske majke u crnim maramama koje grle svoje tuge, grcanje grla narikača koje niko ne čuje. A ne traže ni osvetu ni mržnju, već samo da se njihova bol prizna. Svijet, komšije, autošovinisti i kojekakve ambasade okreću glavu od njihove sudbine i boli.

I srpska djeca su ubijana i klana, žrtva je žrtva. Zato obilježavamo Dan Republike Srpske. Ne priznaju nam pravo na  postojanje, umjesto razumijevanja i zasluga šalju nam blokade i daju kojekakve etikete. Zato slavimo Dan Republike Srpske. Glasno, ponosno, hrabro. Zato se busamo u prsa s njom. 

Zato, danas i zauvijek, kao kćerka jednog velikog čovjeka, kao dijete Srpske, želim ponosno, prkosno i glasno da kažem: hvala ti, tata. Hvala svim borcima koji su položili živote, mladost i snove da bismo mi živjeli. Hvala svim majkama koje su strepile, čekale ili čije su ruke vječno ostale prazne. 

Živjela Republika Srpska! Srećan Dan Republike!