OHR - reforma ili ukidanje

Pozicija visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, postavljena kao ključni mehanizam za sprovođenje Dejtonskog sporazuma, pokazala se kao problematična za stabilnost i demokratiju u državi.

Visoki predstavnik je inicijalno postavljen da vrši funkciju nadzora i implementacije Dejtonskog sporazuma, s ciljem da se osigura mir i postkonfliktna stabilizacija BiH. Međutim, s vremenom, ova pozicija je prerasla u instituciju koja uzurpira zakonodavnu i izvršnu vlast, što je u direktnom sukobu sa suverenitetom BiH i pravom entiteta da formiraju svoje zakonodavne agende. 

Šmit, kao i njegovi prethodnici, preuzeo je ovlašćenja koja su nadmašila ona predviđena sporazumom, miješajući se u izmjenu Ustava, stvaranje novih zakona i političke procese. Ova miješanja nisu unaprijedila demokratiju i stabilnost u BiH, već su stvorila situaciju nepovjerenja i nezadovoljstva u redovima entiteta, što je dovelo do ozbiljne političke krize.

Sa bonskim ovlašćenjima, visoki predstavnik je dobio pravo da donosi privremene obavezujuće odluke "kada strane ne mogu da postignu dogovor", koje bi trebalo da ostanu na snazi dok institucije BiH ne donesu odluku u skladu sa mirovnim sporazumom. Takođe, visoki predstavnik može "preduzimati akcije" protiv zvaničnika u BiH za koje smatra da krše Dejtonski sporazum ili sprečavaju njegovu implementaciju. Uloga visokog predstavnika trebalo bi da bude nadzorna i posrednička, a ne zakonodavna i ustavotvorna.

Nadzor

Prekoračenjem svojih ovlašćenja, kao što je učinio Kristijan Šmit, visoki predstavnik je direktno narušio pravnu i političku strukturu zemlje. Dejtonski sporazum je postavio BiH kao specifičnu državnu konstrukciju sa međunarodnim nadzorom, ali to ne znači da visoki predstavnik ima pravo da bude zakonodavac ili tvorac ustavnih izmjena. 

Šmit je tokom izborne noći iskoristio "bonska ovlašćenja" kako bi izmijenio Ustav Federacije BiH i Izborni zakon BiH, zbog čega je došlo do rasplamsavanja strasti.

U praksi, ovaj model međunarodne uprave u BiH sve više postaje problematičan, jer stvara utisak da su entitetske institucije sekundarne u odnosu na odluke visokog predstavnika. Ovo podriva demokratski proces i sprečava BiH da se razvija kao normalna, suverena država.

Pristrasnost međunarodne zajednice, posebno EU, prema određenim strukturama u BiH dodatno povećava nestabilnost. Evropska unija se predstavlja kao neutralan medijator, ali često ignoriše kršenja koja dolaze od političkih struktura povezanih sa Sarajevom. Ovo smanjuje kredibilitet EU kao faktora stabilizacije. Prekomjerna vlast visokog predstavnika dovela je do jednostranog djelovanja koje ne odražava interese svih strana. Uloga visokog predstavnika trebalo bi da bude ograničena na nadzor i koordinaciju, a ne na diktiranje politike i nametanje odluka koje povećavaju tenzije, kao što je bio slučaj sa Šmitom.

S obzirom na ove činjenice, smatram da pozicija visokog predstavnika, kao i njegova ovlašćenja, moraju biti drastično reformisana ili ukinuta. Ključni argumenti za ukidanje visokog predstavnika su:

1. Potkopavanje suvereniteta BiH – BiH je jedina evropska zemlja koja ima ovakvu spoljnu funkciju sa diktatorskim ovlašćenjima. Ako BiH želi da postane istinski demokratska i suverena, mora sama donositi odluke.

2. Šmit kao faktor nestabilnosti – Umjesto da bude neutralan arbitar, Šmit je otvorio još veći jaz među zajednicama. Njegovim jednostranim potezima (nametanje zakona, sankcije prema Dodiku, podrška Sarajevu), smanjio je povjerenje u institucije.

3. Visoki predstavnik nije demokratski izabran – Ovo je ključni problem! Osoba koja nije izabrana od strane građana BiH ima moć da nametne zakone i razrješava funkcionere. Nešto ovakvo ne postoji u nijednoj demokratskoj zemlji.

4. Dejtonski sporazum ne predviđa ovakve nadležnosti – Bonska ovlašćenja nisu dio Dejtonskog ugovora, već su jednostrano uvedena od strane međunarodne zajednice. Ova situacija samo pojačava utisak da BiH nije nezavisna zemlja, već međunarodni protektorat u kojem strani faktori favorizuju jednu stranu.

Na dugi rok

Na dugoročnom planu, BiH treba da se vrati na osnovne principe Dejtonskog sporazuma, koji predviđa ravnopravne entitete sa nezavisnim pravnim i političkim procesima. Da bi se ovo postiglo, mora se eliminisati nadmoćnost visokog predstavnika, a dva entiteta (i njihova zakonodavna tijela) treba da budu glavni nosioci političkih i zakonodavnih promjena u zemlji

Kako riješiti aktuelnu krizu nakon presude Dodiku?

1. Izmjenom presude prvostepenog suda od strane apelacionog suda ili da apelacioni sam donese novu presudu koja bi bila oslobađajuća.

2. Povlačenjem Šmita – Ovo je osnovni preduslov za bilo kakvo obnavljanje povjerenja. On je izgubio legitimitet ne samo kod srpske strane, već i kod svih koji BiH vide kao zarobljenu od međunarodne uprave.

3. Povratak na originalni Dejtonski sporazum – Neophodno je ponovo uspostaviti ravnotežu između tri naroda, bez nametnutih odluka spolja. Garanti sporazuma (SAD, Rusija, EU, Srbija i Hrvatska) mogli bi pomoći u ponovnom pokretanju procesa.

4. Definisanje novih pravila – Ako BiH treba da opstane, onda mora imati jasne mehanizme za odlučivanje koji će poštovati sva tri konstitutivna naroda. Ako to nije moguće, onda se prirodno postavlja pitanje da li treba prelaziti na mirno razdruživanje.

5. Spoljašnji balans – Ako Zapad nastavi da insistira na Sarajevu kao jedinom legitimnom partneru, to će samo pojačati autonomiju Republike Srpske i gurnuti je ka Srbiji i Rusiji.

(Autor je univerzitetski profesor u Makedoniji)