Internet dokazi i kazandžija

Postoji jedna interesantna priča, negdje je oko Posavine neko ispričao prvi put. Prozvao je lokalni lola sam sebe kazandžijom i kako bi se za njega čulo, krene kroz selo sa alatom preko ramena uzvikujući: „gospoje krpim, šerpe, lonce, poklopce, kišobrane popravljam“. Čuvši ga, jedna domaćica, sjeti se da joj je malo progorio vešarski lonac pa ga svrati kod sebe u dvorište da ga popravi. Pravio je majstor satima lonac, okretao, obrtao i veli gotovo. Nasula snajka  vodu, ono šuplje i dalje. Nisi ti ovo popravio uzviknu mu. Nisam da, odgovori majstor, pokupi alat i krenu. Pa neću ti platiti, uzviknu. Nećeš da, s mirom odgovori, tobože majstor. I ode. Nikom ništa. Ne znam zašto, ali mene je jučerašnja predstava u Sudu BiH baš nekako na tu priču podsjetila. Nikom ništa što se dokazi traže po internetru, uviđaj obavlja nakon što se na internetru ne nađe dokument iz naredbe. Naredba stiže nakon podignute optužnice i tako dalje. 

Ne zamjerite što su mladi inspektori nespretno opisivali svoje postupke i sve što su radili po naredbi Tužilaštva BiH. Biće da je makar jedan od njih rođen nakon što je potpisan mir i svi njegovi sporazumi, aneksi i pisma i stavljeni parafi. To da su dobili pogrešne podatke u naredbi, to nikom ništa, jer Tuzilaštvo je ozbiljna institucija, tu negdje kao moj majstor iz Posavine. Što bi za to neko bio odgovoran jer važno je samo nanijeti štetu. To da su inspektori otprilike obavili uviđaj na internetu i sačinili zapisnik,  to bi vjerovatno voljeli svi da zaboravimo i da je rečeno, jer čak ne zvuči ni smiješno . 

Postoje djela na internetu i zapisnici o njima, ali to sigurno nisu dokumenta koja su postala viralna tek kada je to doba došlo na ove prostore. U vrijeme potpisivanja i parafiranja opšteg kolektivnog sporazuma za mir u BiH nije bilo internet stranica niti je ko guglao kao mlađahni inspektori po naredbi Tuzilaštva. Kad smo kod naredbe, nemojte mi reći da tamo neko u Tužilaštvu nije znao da originalni dokument Dejtonskog sporazuma postoji u Službenom Glasniku  Srbije, na primjer. To što se ne zna gdje je original BiH, to je posebna priča. O posebnosti u radu BH pravosuđa, dalo bi se pisati danima. Od rubrike nikad viđeno do - nije se desilo. Vjerujem da bi Đukići voljeli da se sve ovo nije njima desilo i da su nakon naredbe Tužilaštva koja nije imala tačne podatke oni rekli „nećemo da googlamo“ ipak smo mi učili školu za neke ozbiljne uviđaje.

Pet puta sam pročitala ovo što potpisujem, jer ko zna, mogao bi neko u Tužilaštvu BiH da se dosjeti pa izda naredbu da se zagugla na ovom portalu. Jedina olakšavajuća okolnost je što je na portalu koji potpisujem sve tačno i provjereno. Računar na kojem pišem mogu da fotografišem sama da se ne muče na uviđaju. Jer nikom ništa što se ne radi po pravilim, propisima, pravu i pravdi. Neću ti platiti, nećeš da...uze majstor alat i ode.