Iguman Luka među čoporom

Duboke podjele, čiji temelji su mržnja, pretvorile su nas u slijepce. Istina ne samo da se ne vidi, nego svaki pokušaj da o njoj otvoreno pričate dovodi vas u opasnost da budete razapeti, prokazani i kamenovani. Dok nam pričaju o „neophodnosti pomirenja i međusobnog uvažavanja“, uskraćuju nam slobodu da kažemo ko smo, šta smo i tjeraju nas da sami sebe pljujemo.

U toj nepravdi gdje samo traže, nestala je ljubav. Ona istinska, bratska, koja grli svakog čovjeka. Ona koja nas ne sprečava da drugog poštujemo i volimo samo zato što drugačije misli, gdje se ne mjeri čija muka, stradanje i žrtva je veća. I svaki izlet te bratske ljubavi biće dočekan na nož od onih koji nam svaki dan pričaju o zajedničkoj budućnosti, uvažavanju i saradnji.

Primjer je i arhimandrit Luka (Babić), iguman manastira Karno kod Srebrenice. Čovjek koji svojom dobrotom ozari svaku prostoriju u kojoj se pojavi, čija ljubav omekša svako srce. A najkraće i najbolje ga je opisao prof. Dr Saša Knežević: „Ja bih u monaško pravilo službe uveo Lukin osmijeh“.

Na toj ljubavi, na tom osmijehu nije iguman Luka samo podigao hramove, nego je pronosio i svjedočio živu vjeru, prigrlio sve ljude. Ali ih učio i da ne zaborave ko su i šta su. Učio ih je da nije srpski, a ni pravoslavno da smo pognute glave. Da poštovanje tuđih žrtava, tuđe patnje nije takvo gdje ćemo zaboraviti svoju tradiciju. Znao je on, a naučio je od najboljeg – vladike Atanasija – da izmirenja i bratske ljubavi sa drugima nema ako će se bilo šta prećutkivati, ako ćemo taktizirati.

Došao je tiho i počeo da obnavlja. Prvo manastirski kompleks, a onda i vjerni narod. Dok je sa njima podizao hram, u njima je vaskrsavao živog Boga. Radio je tiho i polako i sagradio mnogo. I to su mu izgleda zamjerili. Što je zaustavio jedno samoponižavanje koje žele da nam nametnu u toj stradalnoj Srebrenici.

Nije Luka gradio iz mržnje prema drugima, nego iz ljubavi prema svome. Nije on ponižavao tuđe žrtve, nego poštovao svoje. I to mu je, za federalna mjerila, najveći grijeh.

Iguman Luka poremetio je planove raznih centara da se od Srebrenice napravi bošnjačka Meka, na koju samo oni imaju pravo, a svi drugi ili da odu ili da se ponašaju tako da nikada ne smiju reći da su Srbi pravoslavci. A tako je i sada, kada je krenula najnovija hajka na ovog časnog čovjeka.

Tako su po starom dobrom receptu, muslimanski mediji, kao čuvari vatre bošnjačke žrtve, pokrenuli hajku izvrćući činjenice i realnost. Od jednog duboko ljudskog čina, da se bar među mrtvima, na groblju, vrati pravda federalni mediji su napravili (još jednu) kampanju protiv igumana manastira Karno. Tako su potpuno izostavili da su na tom groblju sve do 2011. godine počivale kosti srpskih žrtava iz Prvog svjetskog rata kada su prenijeti u Tuzlu.

Na molbu članova porodice jedan Bošnjak je vratio krst Petra Đurića strijeljanog 1914. godine, a postavljeni su i krstovi Iliji Jovanoviću i Mitru Jeftiću. Nakon toga, krstovi su počupani i oskrnavljeni grobovi. Za bošnjačke medije to je skrnavljenje muslimanskog mezarja, a zločinac je iguman Luka.

I možda neke stvari iguman Luka ne radi dobro, ali sigurno bi o njima mediji pisali. Ovako, imaju potrebu da lažu i pakuju. No, ono što je najviše boli je upravo to prećutkivanje svemu onome što je prethodilo. Kao i kad mediji ćute na stvari poput one da je lovački pas, potpredsjednički, ušao u crkvu i ugrizao igumana.

I nije taj pas naudio igumanu, kao što mu neće ni ovaj čopor medijskih hijena. Ali baš ovakve situacije opominju da oni ne žele samo da ćutimo o svojoj prošlosti, nego da je potpuno negiramo, pa čak i da je ismijemo. I upravo ih boli to što iguman Luka ne ćuti, što je svoj na svom, što je srpski patriota.

Njima bi dobar duhovnik bio samo onaj koji se ćutljivo moli. Ali Luka nije od tih. On je učenik vladike Atanasija i mitropolita Amfilohija. I tu činjenicu treba dobro svi da upamte. Jer je on od mladosti naučen kako da trpi kamenje, udarce i pasje ugrize. On je naučen kako da ne upadne u njihovo blato i kako da zadobije vječnost.