Do sljedećeg susreta, brato

Mislio sam da ću o tebi pisati samo najbolje vijesti, u najgorem slučaju informativne. A napisao sam najgoru. Onu za koju sam se nadao da nikada ni za koga neću napisati. Sada o tebi pišem kako najmanje volim o drugima, ali ne želim da ono bude posljednje što ću o tebi napisati. A spominjaću te, dragi moj Srđane, uvijek.

Ne želim da ovo bude nekakva patetika, jer to ti nije priličilo. Nisi volio velike riječi, jer si bio čovjek od djela. I oprostićeš mi ako ovo jeste patetično, ali pisanje je možda jedino što znam, i želim da ti na ovaj način kažem jedno veliko hvala.

Smrt mi nije strana, jer sam se sa gubicima susretao. Sa bolom sam naučio da se nosim i nakon očeve smrti mislio sam da više ni za kim neću pustiti suzu. Sjećam se tada onog osjećaja koji je trajao danima, kad sam samo očekivao da me neko protese i kaže da sam ružno sanjao. Ili da će se desiti neki čudesan preokret. Na smrt sam naučio da gledam drugačije. Nije mi više bila toliko strašna, neobjašnjiva. Više ni za kim nisam plakao. I nikada više nisam imao taj osjećaj da se stalno nadam da je sve san. Do ove Velike subote. Sve se vratilo.

Čini se da koliko god čovjek nauči kroz iskustva, za jedno nikada ne može da se pripremi - na bol. Bol koja je ovih dana nastala zbog tvog  odlaska, najbolji je dokaz koliko si radosti unosio u naše živote.  Znamo kolikog prijatelja smo izgubili. I bol koja je nastala tvojim odlaskom će nekada proći. Život se nastavlja dalje i koliko god se kleli da ćemo te svaki dan pominjati, nećemo. Ali znam da, kad god se okupi naše društvo, da će jedna stolica uvijek biti prazna. Da ćemo očekivati da dođeš, sa onim svojim „malim zakašnjenjem“. 

Imam osjećaj da će sve što napišem zvučati kao fraza, ali mnogi su svjedoci da ti jesi bio posebna ličnost. Sa tobom se čovjek mogao samo veseliti, kraj tebe nije bilo tuge. Nije postajala situacija toliko teška koliko si ti mogao biti lagan. “Brato, riješiće se sve”, govorio si. Nikada nije bilo nečega što ne može ili što je nemoguće. Bio si svoj, ali sav tuđi. Što je bilo tvoje, bilo je od svakog od nas.

Imam mnogo prijatelja, ali vjerovatno ni za jednog ne znam kako, kad i gdje sam ih upoznao. Ali dana kad sam tebe upoznao, sjećam se i danas. Bili smo, gdje drugo, nego u kafani. Ja mlad novinar, tek sam postao dio vašeg društva. I svi ste me prihvatili kao vašeg najmlađeg brata, iako je meni djelovalo kao da sam ušao u kuću slavnih. Bio je rođendan drage nam prijateljice, bilo nas je mnogo. Neko je upitao gdje si ti, a zatim su svi počeli govoriti da te moraju zvati. Pitao sam se ko je to toliko bitan, kakav je to čovjek. I ušao si pred kraj, onako tiho, ali nasmijan. I kao da je eksplodirala prostorija od smijeha i oduševljenja. Ne znam je li bio iko da ti se nije obradovao. “Jebote”, pomislih, “ko je sad ovaj kad je i rođendan postao nebitan zbog njega”. I nije trebalo dugo da dobijem odgovore. Ubrzo, i sam sam počeo da reagujem isto kad se pojaviš u kafani ili se sretnemo gdje bilo.

Bio si takva osoba - bujica koja svaku prostoriju ozario svojom dobrotom, bezbrižnim osmijehom i pozitivnom energijom.  Nisi ti bio čovjek bez briga, ali nikome nisi dao da to osjeti. Tvoja leđa su bila dovoljno velika da ponesu svačiju muku, a osmijeh da razbije i najcrnje oblake.

Ti si i u politici bio van kalupa. Nisi se uklapao ni u šta što ljudi misle o političarima. Jer si bio karakter i ljudina. A to politika ne voli. Nisi dozvolio da ti funkcije postanu život. A o tvojoj ličnosti, pak, mnogo sam naučio kroz politiku. Sa svima si bio dobar, uvijek prijateljski nastrojen, ali odan svojim uvjerenjima i idealima. Nisi trgovao, ni kalkulisao. Kad bi svi nešto izdali, ti ne bi. Bio si najtalentovaniji političar i mogao si mnogo. Ali nisi htio. Nisi bio alav, iako si takvima bio okružen. Nisi bio prevrtljiv, iako si sa takvima svaki dan sjedio. Nisi podvaljivao, varao, licemjerisao... Bio si sve što današnji političari nisu. Riječ ti je bila svetinja i svaku si pretvarao u djelo. 

Ipak, najviše sam te upoznao kroz kafanu. Počeli smo tako što si me zvao "druže Aleksa", zezajući me što ne volim komuniste. Uzvraćao sam ti sa "gospodine Srđane". A brzo smo postali prijatelji. I jedan drugog smo isključivo zvali sa tvojim čuvenim "brato". Činilo mi se da ne postoji pjesma koju ti ne znaš, a sa tobom nijedna nije bila tužna. Pjevali smo ih iz sveg glasa, uvijek zagrljeni i nasmijani. I pamtiću te samo tako. Uvijek nasmijanog, sa dječačkim duhom. I hvala ti što si bio takav da te ni po čemu drugom, sem po tome, pamtimo. Hvala što si bio istinski prijatelj i brat. 

Na kratko, naše druženje je prekinuto. Ali u ove dane, jače nego ikad, radujemo se ponovnom susretu. Čekaj nas tamo gdje se svi jednoga dana moramo sresti, da se opet veselimo kao kod Ruže i Šake.

Brato moj, zagrli čvrsto Bilju i Anu.

Neka vas Gospod nastani u rajska naselja. Do sljedećeg susreta, brato… Hristos vaskrse!