Jozef Pepi Bican: Odbio Hitlera, igrao bos, uništavao golmane

Svijet sporta iznjedrio je brojne legende zbog čijih se uspjeha pitamo da li je realno da običan čovjek uradi stvari kakve su oni uradili. Jedna od tih sportskih legendi je i Jozef Pepi Bica, legendarni fudbaler austrijsko-češkog porijekla.

Iako mnogi u svijetu smatraju da je fudbaler sa najviše postignutih golova u istoriji legendarni Brazilac Pele, to ipak nije tako. Iz mnogih izvora utvrđeno je da je najbolji strijelac ikada zapravo Jozef Pepi Bican, čovjek kojem je, prema neprovjerenim tvrdnjama, majka zbog porodične tragedije dugo branila da uopšte priđe lopti priđe lopti.

Jači od Pelea

Prema zvaničnim podacima Pepi je najbolji strijelac u istoriji sa 805 golova u svega 530 utakmica.  Pele je navodno postigao 767.

Brazilac je znao da se hvali da je postigao više od 1.000 golova u zvaničnim utakmicama, te više od 1.200 kada se na njih dodaju prijateljski susreti.

Mrtav čovjek osvojio titulu šampiona

Ali, u svakom slučaju to je opet neuporedivo sa Pepijevim rezultatima. 

Prema podacima RSSSF-a Bican je postigao 948 golova na 621 zvaničnoj utakmici. Isti izvori navode da je na ukupno 1.089 utakmica (i zvaničnih i nezvaničnih) Pepi postigao 1.812 golova.

Drugi izvori tvrde da je u svim zabilježenim zvaničnim i nezvaničnim mečevima mrežu tresao čak 1.560 puta.

Da stvar još više izgleda nestvarno, njegovi saigrači i svjedoci tog vremena iznosili su tvrdnje da je protivničke golmane savladao više od 5.000 puta (slovima - pet hiljada).

Statistika je ovo u koju je skoro nemoguće povjerovati.

Porodična tragedija, siromaštvo i prvi fudbalski koraci

Bican je rođen 25. septembra 1913. godine u austrijsko-češkoj porodici i bio je drugo od troje djece Františeka i Ljudmile Bican.

Kada je imao osam godina Pepi je doživio porodičnu tragediju - fudbal, njegova velika ljubav, uzeo mu je oca.
Naime, František se takođe bavio najvažnijom sporednom stvari, a nastupajući za bečku Hertu zadobio je povredu bubrega. Ljekari su mu savjetovali operaciju, ali je on to odbio, te je na kraju preminuo.

Tada su počeli veliki problemi za Bicanovu porodicu - neimaština, glad i preživljavanje.

Postoje priče da je majka Pepiju branila da se uopšte primakne lopti, a kamoli da se bavi fudbalom, znajući da je njegov otac preminuo od povreda zadobijenih na utakmici. Međutim, pitanje je da li su te priče tačne s obzirom da je i sam Pepi nekoliko puta kasnije rekao da je imao veliku podršku porodice.

Mašina koju je pobijedilo njeno tijelo

Jedno je sigurno, njega ništa nije pokolebalo i spriječilo da uživa u fudbalu koji mu je bio neka vrsta bijega od svih problema s kojima se njegova porodica suočavala.

Kao i većina stanovništva u to vrijeme, ni Bicanova porodica nije imala novca za najosnovnije stvari, pa je on doslovno bosonog tjerao loptu po komšiluku.

Već sa 12 godina kao junior počeo je da nastupa za klub u kojem mu je i otac igrao - Hertu iz Beča.
Još tada se vidjelo da će od njega stasati legenda ovog sporta. Lakoćom kojom je postizao golove oduševljavao je sve, i bogate i siromašne. Tako je jedan od sponzora kluba odlučio da ga za svaki gol nagradi jednim šilingom, što je njemu i njegovoj porodici mnogo značilo u borbi za egzistenciju.

Već sa 15 godina debituje za seniore, a prije 18 godine počinje njegov vrtoglavi uspon kada 1931. godine potpisuje za najveći klub u Austriji - Rapid. U tom klubu dobija "ozbiljnu" platu od 125 šilinga sedmično, ali taj iznos ubrzo raste na 600 šilinga (što bi u današnje vrijeme bilo više od 15.000 evra). Samim tim, jasno je koliko je Bican bio kvalitetan igrač.

Korpa Hitleru i Juventusu

Jozef Pepi Bican je nastupao za tri reprezentacije - Austrije (27 nastupa i 27 golova), Čehoslovačke (33/44) te Bohemije i Moravske (4/13).

Mogao je da nastupa i za Njemačku, ali je to odbio.

Kada su Nijemci doslovno izbacili (čitaj zabranili) Austriju sa nastupa na Svjetskom prvenstvu 1938. godine pod svoje okrilje su zvali njene najbolje igrače. Među njima je bio i Bican, ali on za to nije bio zainteresovan. Nije želio da igra za nacističkog lidera Adolfa Hitlera te je odbio Njemačku.

Niki Lauda - čovjek kojeg nikad nije trebalo otpisati

To, inače, nije jedina "korpa" koju je Bican nekome dao zbog politike. Ranije je odbio ponudu Juventusa. Kako se i danas priča, Bican nije želio da nastupa za klub zbog Benita Musolinija. Navodno je bio ogorčen time što je na Svjetskom prvenstvu 1934. Musolini "sredio" da njegova Austrija bude izbačena sa Mundijala.

Tada je njegova reprezentacija ispala upravo od Italije minimalnim porazom, a kako se tvrdi, glavni sudija Ivan Eklind je prije polufinalnog meča bio Musolinijev gost na večeri. Tokom susreta priznao je gol Italijanima iako su ga oni postigli pod faulom tako što su austrijskog golmana doslovno unijeli u mrežu zajedno s loptom.

Bican to očigledno nije zaboravio te je kasnije odbio Juventus, a odlučio se da ode u rodnu zemlju svog oca i nastupa za Slaviju Prag. S ovim klubom osvojio je šest naslova prvaka. Postigao je 571 gol na 306 zvaničnih utakmica i postao njihov najbolji strijelac u istoriji.

Konstantan bijeg od politike i protjerivanje

Nakon Drugog svjetskog rata u Češkoj su na vlast došli Komunisti koji su željeli Bicana da iskoriste zarad lične promocije. On je, međutim, ostao dosljedan i konstantno pokušavao da izbjegne petljanje s politikom.

Vlast međutim nije željela da posustane već da ga iskoristi. Stoga se on odlučuje da napusti Slaviju i potpiše za Željeznari Vitkovice. Na kratko je bio miran, a onda prelazi u drugoligaški klub Hradec Kralove. Ni tu njegova popularnost ne jenjava, a to mu donosi nove nevolje.

Tako je bio prisiljen da učestvuje na Prvomajskoj paradi 1953. godine kada je došlo do velikog incidenta zbog kojeg je, ni kriv ni dužan, protjeran iz grada.

Tokom parade sa razglasa su se čuli povici "Živio predsjednik Zapotocki", a građani su trebali to da ponavljaju.

Međutim, ispostavilo se da je Bican voljeniji nego predsjednik te je narod počeo da uzvikuje "Živio Bican".

Zbog ovog šamara komunističkoj vlasti Bicanu i njegovoj porodici je bilo momentalno naređeno da napuste grad pa su u roku od sat vremena uz pratnju vojske sprovedeni na željezničku stanicu.

Penzija, trenerske vode i oduzimanje imovine

Jozef Pepi Bican je igračku karijeru završio u praškoj Slaviji, koja se tada zvala Dinamo, 1956. kada je imao 42 godine.

Uslijedila je trenerska karijera fudbalskog velikana.

Bican se u trenerskoj karijeri nije istakao iako je vodio veliki broj klubova. Jednostavno nije mogao da se nosi s prosječnim igračima koji su na ramenima nosili "usijane glave".

Situaciju je dodatno pogoršavao komunistički režim koji mu je oduzimao imovinu i gurao ga ponovo u siromaštvo.

U jednom momentu morao je da počne da radi na željezničkoj stanici Holesovice.

Dva u Srbiji i jedan u Rumuniji: Legenda o tri ista mosta čuva tajnu o nesrećnoj ljubavi

Stvari polako dolaze na svoje 1968. godine kada Bican u belgijskom klubu Tongeren dobija trenerski ugovor.
Komunistički režim nestaje tri godine kasnije, nakon čega je Bican uspio da vrati dio svoje imovine i živi mirnije.
2001. godine je završio u bolnici, gdje je preminuo 12. decembra.

Majčina ljubav

Iako smo spomenuli da postoje priče kako mu je majka branila da igra fudbal, bitno je još jednom naglasiti da je pitanje da li su te priče istinite.

U prilog tome govore i podaci da je majka pratila njegove utakmice na tribinama, a postoji i jedna anegdota koja se dugo prepričavala.

Naime, na jednoj njegovoj juniorskoj utakmici, kada je Pepi imao 15 godina, Jozefov protivnik je oštro startovao. Bukvalno je pokosio Pepija, a onda je na scenu stupila njegova majka.

Uletjela je na teren i počela kišobranom da tuče igrača koji je faulirao njenog sina.

Ubrzo nakon te utakmice je uvidjela da joj je previše teško da gleda kako udaraju njenog sina na mečevima pa je prestala da ide na njegove nastupe.