Višković: Jasenovac je najteža riječ koja može da se izgovori, ime koje „vrišti“ istinu

Jasenovac - ime koje boli, ime koje „vrišti“ istinu.

To je najteža riječ koja može da se izgovori. Riječ puna bola, straha i patnje. Ali upravo zato - mora se izgovarati, mora se ponavljati, mora ostati u pamćenju našeg naroda i čovječanstva. Jer zaborav je opasnost, a ćutanje saučesništvo.

Državna administracija Nezavisne Države Hrvatske ovaj logor smrti cinično je nazvala „Sabirni i radni logor Jasenovac“, dok je u stvarnosti to bilo jedno od najokrutnijih mjesta mučenja i masovnih egzekucija u istoriji Evrope, prvenstveno nad Srbima, Jevrejima, Romima i političkim neistomišljenicima.

U procesu „pročišćenja hrvatske nacije“, ustaški režim je prvo krenuo na - djecu. Srpsku djecu. Ubijali su ih bez milosti, zajedno s majkama koje su ih još dojile. Najmlađa su bila još u kolijevkama, a najstarija nisu imala više od 14 godina. Hrvatska je bila jedina zemlja u okupiranoj Evropi koja je imala specijalizovane logore isključivo za djecu. Ta činjenica prelazi granice svakog pojma ljudskosti.

Djeca su umirala u mukama - od gladi, žeđi, bolesti i smrzavanja. Hiljade njih odvojeno je od majki i ostavljeno da umiru u logorskim dvorištima, sobama bez prozora i bez hrane, dok su vrištala tražeći komad hljeba i gutljaj vode.

Zločini koji su tamo počinjeni prevazilaze svaku mjeru zla poznatu ljudskom umu.

Okrutnost Jasenovca nije imala presedana - bila je čak i veća od onoga što su činili nacisti. Nisu to riječi patetike, već istorijski dokumentovana činjenica.

Zato Jasenovac nije samo rana - to je naša najdublja istorijska otvorena rana. Riječ Jasenovac mora da nas boli, ali nas mora i buditi, da nikada ne dozvolimo da se nešto slično ponovi. To je zavjet - da istina živi, da pamćenje ne umre.

Jasenovac je simbol genocida i sistemskog istrebljenja, ali i opomena čitavom čovječanstvu. Na ovom svetom mjestu, gdje zemlja pamti tišinu nevinih, ne govorimo iz mržnje - govorimo iz istine. Ne tražimo osvetu - tražimo da se nikada više nijedno dijete, nijedan narod, ne suoči s takvom tamom.

Naša istorijska, moralna i ljudska obaveza je da stalno govorimo o razmjerama genocida počinjenog nad Srbima, Jevrejima, Romima i ostalima u NDH.

To nije samo spomenik prošlosti - to je zid istine za budućnost. To je naš zavjet ubijenima - i dužnost prema još nerođenima. Da znaju. Da uče. Da ne zaborave.

Vrlo je važno što smo u svim osnovnim i srednjim školama imali sedmicu kulture sjećanja i pamćenja posvećenu žrtvama ustaških zločina i stradanju srpskog naroda u Drugom svjetskom ratu. Ključno je očuvanje istorijskog pamćenja, njegovanje kulture sjećanja i razvijanje saosjećanja kod učenika.