Odgovor Ivi Komšiću: Zašto branim Milorada Dodika

1. Dio

Premda sam često bio kritičan prema hrvatskom pravosuđu i funkcionisanja pravne države, nakon iskustva u BiH počeo sam više cijeniti Hrvatsku kao pravnu državu. Ovdje imamo primjer Ive Komšića, penzionisanog BiH političara, koji je slovio za relativno umjerenog, ali čiji stavovi, gdje iznosi kako bi trebali funkcionisati advokatici su anticivilizacijski. Možete misliti kakvi su stavovi onih ekstremnih.

Ti stavovi proizlaze iz neznanja i duboke podjele društva. Kriterijum podjela su nacionalni, vjerski i politički. Uvijek je to crno bijeli svijet i težnja da se identifikuju ”naši” i ”vaši” i da se svi podjele u torove. Individualni pristup tamo nije prihvatljiv, a međunacionalna saradnja je izdaja. Srećom da je običan svijet razumniji, premda se intenzivno radi da se to promjeni.

Krenimo redom

1. Ivo Komšić smatra da to što sam prihvatio odbranu Milorada Dodika, koji je prekršio odluku visokog predstavnika, pazi sad, nije u skladu s mojim advokatskim i moralnim dignitetom i da sam mogao zaraditi na ”mnogo časniji način”.

Nešto gluplje i suprotno civilizacijskim dosezima unatrag više od 2000 godina još nisam čuo. Ovi stavovi Ive Komšića nameću zaključak da niti jedan moralni častan advokat ne bi trebao preuzeti odbranu Milorada Dodika. Da je odbrana Dodika nečastan posao. Iz svega proizlazi da niko ne bi trebao braniti Dodika.

Gospodine Komšić, odgovorite na jedno pitanje: ko će to biti moralna policija u BiH koja će određivati koji ljudi će imati pravo na advokata, a kome će se suditi bez branioca? Ili Dodik i sličnima se uopšte neće suditi? Odmah će se proglasiti krivima.

Moja djelatnost je utemeljena na ustavu, Zakonu o odvjetništvu i Etičkom kodeksu.

Ustav kaže (Članak 27.):

Odvjetništvo kao samostalna i nezavisna služba osigurava svakome pravnu pomoć, u skladu sa zakonom.

Zakon kaže:

Članak 7.

(1) advokatici su dužni pružati pravnu pomoć savjesno, sukladno Ustavu Republike Hrvatske, zakonima, statutu i drugim opštim aktima Komore, te Kodeksu advokatske etike.

(2) advokatici imaju pravo i dužnost u granicama zakona i dobijenih ovlašćenju poduzimati sve što po njihovoj ocjeni može koristiti stranci kojoj pružaju pravnu pomoć.

Članak 9.

(1) Advokat je dužan pružiti pravnu pomoć stranci koja mu se obrati, a smije je uskratiti samo zbog razloga koje propisuju zakon, statut Komore i Kodeks advokatske etike.

Kodeks advokatske etike kaže:

Advokat je redovno dužan preuzeti ponuđenu odbranu okrivljenika u kaznenim predmetima, bez obzira na osobu okrivljenika i narav djela.
Advokat ne smije odbiti pružanje pravne pomoći u kaznenom predmetu zbog toga što bi uspješna odbrana bila teška, zbog toga što postoje nepobitni dokazi o izvršenom kaznenom djelu, zbog toga što je stranka priznala izvršenje kaznenog djela, zbog težine kaznenog djela, zbog javnog mnijenja i sl.
U kaznenom predmetu, advokat može napustiti odbranu svoga branjenika samo ako mu braniteljska savjest ne bi dopuštala daljnju odbranu.
Kad nekog uzimam za klijenta ne pitam ga za nacionalnost, vjeru ili političko uvjerenje. Preuzimam odbranu jer je čovjek u nevolji i treba moju pomoć. Mogu i trebam braniti svakog čovjeka, pa čak i kada se ne slažem s klijentovim stavovima i ponašanjem.

Zar Vi g. Komšiću mislite da se mi advokatici slažemo s postupcima ubica, silovatelja, pljačkaša a ipak ih svakodnevno branimo, jer je to civilizacijski doseg još od rimskog prava. Svaki građanin ima pravo na pošteno suđenje i nepristrani sud. To je naša advokatska misija. Podsjetiću se advokatskog velikana iz 70 i 80–tih godina prošlog vijeka Srđe Popovića, advokata iz Beograda.

On je kao Srbin branio ustaškog ministra Andriju Artukovića, ovdje u Zagrebu. Upravo izlazi i feljton u Autografu o našoj završnoj riječi pa čitajte. U ta stara vremena, neki drugi Komšić, iz istih pobuda i s istim stavovima kao Vi, zvao se Boro Mikelić, direktor Gavrilovića, u pauzi suđenja udario je Srđu Popovića uz uzvik: ”srpska izdajico”. Ovo Vaše je slično. Razlika je jedino što se mene ne usudi niko fizički napasti, zbog opšte poznatih razloga. Genijalne su i druge opaske o tome kako sam ja kao advokat trebao postupati i ostale pravne tvrdnje.

2. G. Komšić tvrdi: ”Optužnica je jasna. Milorad Dodik je kriv…”. Ako je po optužnici Dodik kriv, onda opet dolazimo do zaključka da mu ne treba branilac ni sudski proces, jer je tužilac napisao da je Dodik kriv.

Neko bi trebao objasniti g. Komšiću da optužnica opisuje osnovanu sumnju da je neko počinio kazneno djelo, a samo presuda suda utvrđuje da je neko kriv.

3. Vaš stav ”moralan advokat bi nakon presude izašao u javnost i priznao poraz na sudu i uz to iznio argumente zbog kojih je izgubio spor” je, opet, genijalan savjet. Advokat bi trebao u javnosti dodatno argumentirati odluku suda na štetu svog klijenta. Opet, neko bi trebao informisati g. Komšića da prvostupanjska presuda nije pravosnažna, da se okrivljenik ima pravo žaliti, da nakon što presuda po žalbenom sudu postane eventualno pravosnažna, da možemo ići na Ustavni sud i u konačnici na Evropski sud za ljudska prava. Ili g. Komšić smatra da se Dodiku to ne bi trebalo dozvoliti?

4. Ja za sada nisam komentarisao sudsku presudu, premda ću je itekako komentarisati. Komentarisao sam pravo na pošteno suđenje. To pravo mi niko ne može oduzeti. Najveći komentar će biti u našoj žalbi. Kako je ovaj proces visoko medijski popraćen, kako protivnici predsjednika Dodika, kao i g. Komšić ovdje, svakodnevno komentarišu njegovu krivicu, to ću ja itekako žestoko iznositi kontraargumente. Kažete da pravne sporove tumačim političkim argumentima. Ja sam na sudu, sa svojim kolegama (ja sam bio samo pravni savjetnik iz RH, nemam status branioca) iznosio isključivo pravne argumente. Međutim, kontekst suđenja je čisto politički. Svima je jasno da su politički protivnici predsjednika Dodika odlučili politički eliminisati putem kaznenog postupka.

Ovo je bilo čisto političko suđenje. Jednako kako su politička suđenja bila Aliji Izetbegoviću u Sarajevu, Gotovcu, Budiši, Čičku, Tuđmanu, Veselici u Zagrebu, Đilasu u Beogradu.

Ovaj slučaj predsjednika po svojoj suštini je političko pravni problem, ustavno pravni i međunarodno pravni, a najmanje kazneno pravni. To je očito već na prvi pogled.

5. U pokušaju da me diskreditira, Komšić ”zna” da sam ”to učinio” samo zbog velikog honorara. Da sam se prodao. G. Komšiću, a dokaz? Ili mislite da je Vaša ”optužba” dovoljna za utvrđivanje krivice? Ovakvi zaključci govore o stanju uma g. Komšića. Govore o njemu kako bi on postupio da je na mom mjestu. Svi koji me poznaju, a posebno oni koji poznaju moju ”imovinsku karticu” mogu se samo nasmijati na te tvrdnje. Što bi ja to mogao dobiti u imovinskom smislu od g. Dodika, a da to ja već odavno nemam?

Da g. Komšiću bude lakše pri duši objasniću mu ono što svi bolji poznavaoci mog rada u Hrvatskoj znaju. Zašto sam ja prihvati odbranu predsjednika Dodika kad me je nazvao? Zato što se takav slučaj ne odbija. Zato što u sebi ima pravni i politički naboj. Zato što se kroz njega prelama sudbina BiH. Zato što mrzim zloupotrebu kaznenog prava za političke obračune. Zato što je BiH kao posljednji evropski protektorat pravno interesantna za proučavanje. Nigdje drugdje to ne možete susresti. Zato što međunarodno pravni mehanizam od Dejtona do danas predstavlja izazov za proučavanje. Zato što se u pravno uređenim zemljama ovakvi postupci više ne vode. Zato što sve to zajedno stvara kod mene adrenalin, a to je moje pogonsko gorivo. Zato što mi na nišanu istrče specifični likovi, pa mogu pisati ovakve tekstove, što me silno zabavlja.

Nadam se da sam zadovoljio vašu znatiželju. Nažalost po vas – nije u pitanju lova.

A sada o vašim ustavnopravnim stavovima. S njima se ne slažem. Imate ih pravo iznositi, a ja ću vam pokušati iznijeti svoje stavove.

2.dio

Zašto BiH ima elemente protektorata i prava uloga visokog predstavnika

(Uskoro slijedi…)

(autograf.hr)