Konaković ne zna šta mu je posao: Malo je ministar, malo član Predsjedništva

Nema dana kada ministar inostranih poslova Elmedin Konaković ne demonstrira svoje neznanje. Teško je vjerovati da može tako tečno iznijeti gomilu gluposti i napustiti studio u skupocjenom odijelu, a da se neko ne zapita "šta on radi tu"?

Još jednom je na pitanje novinara može li on kao ministar inostranih poslova samostalno donositi odluke kada Predsjedništvo nema stav poručio da može i nizom gluposti potvrdio svoje mišljenje.

"Predsjedništvo BiH je nominalno nadležno za kreiranje svih vanjskopolitičkih ciljeva, definicija, usvajanje strategija. Posljednja strategija koju smo usvojili je formalno istekla, ali je suštinski jedina prava i jedini je pravac i putokaz za naše djelovanje. Ja naravno poštujem tu strategiju i u skladu s tim se ponašam. Kada Predsjedništvo BiH ne može donijeti jedinstvene odluke, kada imaju različite stavove članovi Predsjedništva, onda vanjski poslovi, moje ministarstvo ima puni kapacitet i zakonsko pravo da donosi odluke, odlučuje, da se pridružuje različitim deklaracijama u različitim multilateralnim prilikama. Nakon Predsjedništva BiH, ministarstvo inostranih poslova je to koje daje pravac i donosi odluke. Ja to radim. Znam da to smeta pogotovo predstavnicima iz Republike Srpske, pozivam ih neka čitaju zakone i Ustav, neka znaju šta su moja ovlaštenja. Kad god Predsjedništvo ima stav mi to poštujemo bez rasprave, kada nema mi donosimo naše stavove", rekao je Konaković.

Nije on jedini iz FBiH koji ne zna ništa o poslu koji obavlja. Tu je i Zukan Helez, ministar odbrane, a o Rami Isaku koji ne zna koliko ima kantona ne treba ni pričati.

Krenimo redom.

Ustav BiH, Član 5. paragraf 3:

Predsjedništvo je nadležno za: a) Vođenje vanjske politike BiH

Ovo jasno i nedvosmisleno znači da isključivo Predsjedništvo BiH ima ustavnu nadležnost da vodi i odlučuje o spoljnopolitičkim pitanjima. Nijedan zakon ne može derogirati ovu ustavnu odredbu. Odluke se moraju donositi konsenzusom tri člana Predsjedništva BiH i to proizilazi iz same formulacije Ustava i odluke Ustavnog suda BiH broj U-13/05.

U subjektivnoj stvarnosti koju živi Konaković, zadovoljenje svojih mišljenja vjerovatno je pokušao naći u nekom spornom dokumentu, ali da je pročitao Zakon o spoljnim poslovima BiH našao bi isti odgovor.

Član 3:

"Ministarstvo spoljnih poslova BiH obavlja stručne, organizacione i druge poslove koji se odnose na sprovođenje utvrđene spoljne politike...“

Dakle, Ministarstvo ne formuliše spoljnu politiku, već je sprovodi na osnovu odluka Predsjedništva.

Ni ubjeđenje da Konaković može samostalno davati pravac kada Predsjedništvo BiH nema stav je intelektualni promašaj za čovjeka na toj funkciji. Tako nešto nije navedeno u Ustavu. Pravno gledano, ako Predsjedništvo BiH nema stav ne postoji državna politika po tom pitanju i Konaković nema pravo da je sam formira.

Sve što Konaković radi bez odluke Predsjedništva je njegov privatni angažman koji nema nikakvu pravnu snagu.

Ministar može imati politički stav da „postupa u interesu BiH“, ali to ne znači da je pravno ovlašten da odlučuje u ime države bez odluke Predsjedništva. Njegova izjava je, dakle, ustavno neutemeljena i predstavlja prekoračenje nadležnosti, ako se sprovodi u praksi mimo Predsjedništva.

Zašto je ovo bitno? BiH počiva na Dejtonskom sporazumu koji je prekinuo rat. Da bi ova zajednica bila sposobna da živi u miru, kreatori mirovnog sporazuma uzeli su u obzir da se o svim odlukama moraju pitati sva tri naroda. Da nije tako došli bi u situaciju da jedan ili dva naroda dominiraju u odnosu nad trećim. Suštinski, vratili bi se u 1991. godinu u kojoj je taj princip odlučivanja doveo do krvavog sukoba.

Sada uzmimo jedan primjer koji bi najlakše pokazao da Konaković zloupotrebljava svoju funkciju.

Tri člana Predsjedništva BiH, Srbin, Hrvat i Bošnjak, nemaju dogovor o priznanju Kosova kao države. Srbin je protiv, Hrvat i Bošnjak za. Nema konsenzusa što znači da nema odluke po tom pitanju. To bi po Konakovićevom značilo sljedeće: Ako je Bošnjak na čelu Ministarstva inostranih poslova, on će samostalno odlučivati po tom pitanju. Teorijski dolazimo u situaciju da kojem narodu dopadne ministarstvo inostranih poslova, oni će odlučivati po svojoj volji.

Da okrenemo priču u drugom pravcu gdje je na čelu ministarstva inostranih poslova Srbin. Rusija je ponudila BiH da se priključi vojnom savezu. Srpski član Predsjedništva BiH pristaje na tu ponudu, ali je odbijaju Bošnjak i Hrvat. To bi po Konakoviću značilo da Srbin na čelu ministarstva inostranih poslova može da donese odluka. Dakle, gledali bi BiH kao članicu vojnog saveza sa Rusijom.

Da bi se ovakve situacije izbjegle, odlučeno je da se odluke donose u Predsjedništvu BiH konsenzusom i da niko, mimo Predsjedništva BIH, nema pravo da tumači zakone kako mu oni odgovaraju.

Jedina logika u koju se možda Konaković uzda je praznina između "odsustva odluka" i "odsustva nadležnosti". Uzmimo za primjer temu o kojoj Predsjedništvo nije raspravljalo, ima li pravo onda ministar inostranih poslova da sam odlučuje po tom pitanju? Nema.

Ako neko pitanje nije došlo na dnevni red Predsjedništva BiH, ministar nema pravo da odluči sam. Može eventualno inicirati to pitanje ili predložiti njegovo razmatranje Predsjedništvu.

Na kraju još jedan dan u kojem Elmedin Konaković demonstrira potpuno neznanje i gluposti. Ali, šta očekivati od čovjeka koji se ujutru poziva na pravnu državu kada treba hapsiti predsjednika Republike Srpske, a naveče poziva Kristijana Šmita da mu nameće zakone i odluke.