Elis Bektaš: Kako suvislo pisati o nesuvislom ministru Helezu

Htjedoh da napišem ozbiljan osvrt na izjavu ministra odbrane Bosne i Hercegovine Zukana Heleza u kojoj on mrtav-hladan tvrdi da je bio spreman upotrijebiti bataljon vojne policije za sprečavanje Milorada Dodika i Radovana Viškovića da uđu u banjalučku kasarnu Kozara kako bi prisustvovali obilježavanju Dana VRS i 3. pješadijskog puka OS BiH koji nastavlja tradiciju VRS. Htjedoh, dakle, ali ne znadoh odakle započeti.

Da li potražiti pravila i uredbe OS BiH kojima se propisuju i regulišu nadležnosti jedinica vojne policije, da li otvoriti zakon o odbrani koji definiše komandne nadležnosti u i nad Oružanim snagama i iz njih isključuje ministra odbrane, da li analizirati misiju, organizaciono-formacijsku strukturu i kapacitete Oružanih snaga ili konsultovati stručnu psihijatrijsku, ali i politološku literaturu koja osvjetljava prostor između političke infantilnosti i latentne autokratije?

Nijedan od tih pristupa ne čini se valjan, prevashodno stoga što ništa ne garantuje. Ministar Helez, kao paradigmatični predstavnik političke ergele u BiH i okolnim zemljama, nesuvislim izjavama obesmišljava svaki trud razbora, a da stvar bude još gora, ne postoji nikakva garancija da već narednom izjavom neće pomjeriti granice nesuvislosti.

S druge strane, pristupati ležerno takvom problemu, unutar kog ministar vojni lupeta budalaštine a javnost na to odgovara mimovima i doskočicama, znači pristajati na situaciju u kojoj se više ne zna ko koga tu ismijava i podjebava – jer zaista nije isključeno da Helez svjesno podjebava javnost koja ga plaća – i u kojoj ministar instituciju pretvara u pozornicu za vulgarni skeč, a vulgarni skeč u političku praksu i politički princip, nije put kojim treba ići misleće ljudsko biće obdareno sposobnošću anticipacije i sagledavanja nužne propasti i rasapa unaprijed.

Ključna pitanja ovdašnjih društava davno su prestala biti politička i nacionalna. Ona su danas antropološka, etička i egzistencijalna. Jedno od takvih ključnih pitanja glasi – u susretu sa političkim vodviljem, da li reagovati kao misleći pripadnik društva, dakle kao odgovoran građanin ili kao vispren satiričar. Nažalost, stvarnost je dovedena do tačke u kojoj ponuđeni odgovori nisu rješenje. Duboko oboljelo društvo ili, da budem precizniji, društvo čija je politička anatomija zahvaćena metastazom ludila, ne potrebuje ni razum ni humor da ga preispituju. To društvo treba terapeuta.

A ja terapeut nisam niti postoji ijedan pojedinac koji bi na svojim plećima mogao ponijeti teret takve odgovornosti. Bolest je uzela maha pa je i terapeuta potrebno mnogo. Oni se kriju u utrobi šutljivih, uplašenih i ucijenjenih žitelja jedne nefunkcionalne administrativne tvorevine. Kada dovoljan broj ljudi u društvu dopusti ljudskosti zapretenoj u vlastitim utrobama da digne glas, odbaci strah i prezre ucjenjivače, tada će biti moguće uspostaviti preciznu dijagnozu a potom i krenuti sa terapijom. Do tada će to društvo tavoriti u iščekivanju nove nesuvislosti ministra Heleza ili nekog njegovog pobratima, recimo ministra kulture koji deklamuje pjesmice iz devedesetih godina prošlog vijeka, ili neke njihove posestrime na zajedničkom poslu pretvaranja politike u silovanje razuma i u magijski ritual tjeranja budućnosti.

(zurnal.me)