Dragan Kalinić o Aranđelovdanu 1995. kada je parafiran Okvirni mirovni sporazum u Dejtonu

U nizu značajnih datuma i događa koji su u proteklih tridesetak godina obilježili stvaranje i odbranu Republike Srpske, taj 21. novembar 1995. godine zauzima najviše mjesto u našoj savremenoj istoriji.

I nije to samo zbog simbolične duhovne poruke koju nosi Aranđelovdan (Sveti Arhanđel Mihailo sa kopljem i palminom grančicom u rukama), već zbog nesumnjive istorijske težine datuma kada je u Dejtonu zaključen Okvirni mirovni sporazum.

Sporazum je donio mir i stabilnost makar i na ograničeno vrijeme, nakon što se u Bosni desio jedan od najkrvavijih ratova na Balkanu koji je hiljade porodica, bez obzira na vjeru i naciju, zavio u crno.
I sa ove distance da kažemo: ne ponovilo se više nikada!!!

Sporazum je ustanovio i novu ustavnu strukturu u toj nekadašnjoj "Jugoslaviji u malom" i uspostavio BIH kao konfederalnu zajednicu koju čine dva entiteta i tri ravnopravna konstititivna naroda.
Istovremeno, ugrađeni su unutrašnji mehanizmi zaštite entitetskih i nacionalnih interesa koji bi trebalo da sprječavaju majorizaciju bilo kojeg naroda u BiH u budućnosti. Jer to se upravo desilo početkom 90-ih godina i izazvalo tragične posljedice.

Takvu novouspostavljenu Bosnu i Hercegovinu uporedio bih sa tronošcem u kojem izmicanjem jedne nogare (npr. srpske) dolazi do njenog pada. Koliko god se upinjala  probosanska politička elita jasno je da ne može Bosna opstati kao "barska stolica" sa jednom nogom sa koje ce unitaristi dirigovati kada se pali, a kada gasi svjetlo u kafani, da tako slikovito kažem.

Ne smije se zaboraviti da su srpski pregovarači u Dejtonu sa teškom mukom pristali na bolne teritorijalne ustupke  i da su dio suvereniteta Republike Srpske (koja je formirana kao samostalna i demokratska zemlja prije izbijanja rata), tada prenijeli na novoformiranu političku zajednicu BiH.
Aranđelovdan te daleke 1995. godine istovremeno je bio i dan razočarenja, ali i nove nade za srpski narod na uzavrelom bosanskom tlu.

Sticajem okolnosti bio sam tada sa najvišim rukovodstvom Srpske u iščekivanju konačnih vijesti iz Dejtona.
Svjedok sam nevjerice i teškog mirenja sa činjenicom da smo u mirovnom sporazumu nepravedno i prema živima i prema onima koji su svoje živote dali za Srpsku, ostali bez vjekovnih sarajevskih ognjišta, bez dijelova krajiških teritorija sa neriješenim pitanjem Brčkog, bez izlaska na more sa presječenom teritorijom kod Goražda.
Sve to je pomutilo radosnu činjenicu da je konačno završen rat i da je kroz međunarodni sporazum veifikovana Republika Srpska, te da su sačuvane bitne nadležnosti naše države u okviru konfederalne, dakle, redefinisane BiH.

Ubrzo nakon potpisivanja uslijedila je višegodisnja klizajuća revizija Dejtonskog sporazuma. Ova kampanja traje sve do danas, a oličena je u aktivnosti brojnih opskurnih organozacija i likova delegiranih od antisrpski ostrašćenih zapadnih administracija. Kulminacija takve antiustavne i nezakonite prakse je stigla sa nelegalnim i nelegitimnim visokim predstavnikom koji sve vrijeme boravka ovdje ignoriše slovo izvornog Dejtonskog sporazuma. Sada je u toku priča kako tobože nije moguće pronaći original ovog dokumenta koji je na poseban način nestao i iz arhiva Srpske, ali i Srbije. To mu ispada tako  daje odriješene ruke da oktroiše  svoje zakone i zajedno sa najmanje dvije ambasade u Sarajevu uvodi sankcije i pokreće sudske postupke prema legalnim i  legitimno izabranim funkcionerims Srpske, a prije svega prema predsjedniku Republike Srpske. A upravo zahvaljujući njegovog političkoj borbi i odlučnosti zaustavljeno je mnogo toga suprotnog slovu Dejtona: od integrisanja (ukidanja) policije, pa sve do  zahtjeva da se imovina enriteta izmjesti na nivo BiH.

Stranci sve  to čine uz pomoć domaćih "zdravih snaga" da bi ispunili svoje globalne planove na zapadnom Balkanu, a prije nego što se neminovno uspostavi novi  geoplotički  poredak, do ćega će vjerujem  vrlo brzo doći. Jasno je da to sve čine kako bi udovoljili narastajućoj muslimanskoj euforiji da  bi dobili unitarnu, odnosno "svoju drzavu", a da zauzvrat u Evropi ostane "mirna Bosna".

Otuda ovi kolonijalni upravnici treniraju godinama unazad strogoću i siledžijski, mimo Ustava BiH i zakona entiteta žele da proizvedu stanje koje je miljama daleko od onoga sto predstavlja izvorni Dejtonski sporazum.

I da paradoks bude veći oni poput pravih političkih štetočina Republiku Srpsku i njeno legalno rukovodstvo proglašavaju rušiocima Dejtonskog sporazuma, iako upravo naše rukovodstvo poštuje slovo Dejtona i važeće ustave Republike Srpske i BiH.

Mi samo možemo da im poručimo: Republika Srpska zna svoj put i ima ljudske i materijalne resurse da bude samoodrživa, a isto misle i inostrani prijatelji naše zemlje koji dobro razumiju sadašnju situaciju i spremni su da budu uz nas u svakom pogledu.

Mi razumijemo zasto muslimani smatraju da je za njih datum 1.mart 1992. (kada je muslimansko-hrvatska nepricipijelna koalicija izglasala otcjepljenje tadašnje BiH od zajedničke države Jugoslavije) važniji od dejtonskog 21.novembra 1995.
Srbima ne pada na pamet da obilježavaju 1. mart koji   je bez sumnje bio glavni generator tragičnog ratnog sukiba  u BiH.
Takođe, oni će nastaviti da lamentiraju i nad zavnobihovim 25.novembrom. Jednostavno ne žele da se oslobode  ovih i drugih komunističkih zabluda. Hrvati su i dalje opravdano frustrirani jer im je u Vašingtonu umjesto priznanja Herceg Bosne ponuđen sporazum koji ih je mimo njihove volje uvezao u tzv. muslimansko-hrvatsku federaciju i ta "omča" im dalje u svakodnevnom političkom životu stoji oko vrata.
Dakle, svako će još godinama tjerati po svome iako bi zajedničko prihvatanje datuma Dejtonskog sporazuma kao praznika na neki način relaksiralo odnose u BiH.

Vidi se da kad su u pitanju praznici svako ide svojim putom, pa se i preko ovoga odvija klizajuća disolucija BiH. Ako se političke elite, prije svega muslimanska, ne vrate izvornim principima Dejtonskog sporazuma ova disolucija će se nastaviti i u svim drugim, mnogo važnijim oblastima.
Dakle, Memento!!!

Dragan Kalinić, bivši predsjednik NSRS