Datum 20. novembra 2024. godine, lokacija Strazbur, Francuska. Ovo su dan i mjesto kada će se po ko zna koji put dogoditi ono čemu građani Bosne i Hercegovine svjedoče još od potpisivanja Dejtonskog sporazuma, a to je da o svim važnim pitanjima koja se tiču same Bosne i Hercegovine odlučuje neko drugi a ne mi sami.
Dovoljno je uraditi malu retrospektivu i podsjetiti se događaja koji potvrđuju tezu da "Bosna i Hercegovina ne odlučuje o Bosni i Hercegovini", nego su to odluke i potezi nerezidentnih ličnosti u BiH, stranih ambasada kao i drugih inostranih aktera koji situaciju u BiH "poznaju toliko dobro", piše u svom tekstu pravni predstavnik Republike Srpske Lazar Stjepanović.
Tekst prenosimo u cijelosti:
Venecijanska komisija svojim mišljenjem produžila je mandat sudijama Ustavnog suda BiH iako Ustav BiH izričito definiše da mandat sudija prestaje nakon napunjenih 70 godina života, Kristijan Šmit je svojim nelegitimnim vršenjem funkcije visokog predstavnika bespravnim odlukama izmjenio Izborni zakon, Krivični zakon BiH, stavio van snage Zakon o nepokretnoj imovini Republike Srpske iako Ustav BiH definiše zakonodavne organe na nivou BiH i na nivou entiteta koji su jedini ovlašćeni da donose i mijenjaju zakone, dok OHR otvoreno vodi internet kampanju sa plaćenim reklamama kako imovina ne pripada entitetima, pokušavajući na taj način da napravi još jednu pravnu situaciju suprotnu odredbama Dejtonskog sporazuma.
Sada je na red došao i Evropski sud za ljudska prava koji mimo ovlašćenja i cilja zbog kojeg je osnovan, a to je zaštita odredbi Evropske konvencije o ljudskim pravima, donosi presudu zanemarujući odredbe Ustava BiH, odnosno članove 4. i 5. koji definišu strukturu i način izbora članova Parlamentarne skupštine BiH (Dom naroda i Predstavnički dom) i Predsjedništva BiH.
U predmetu "Kovačević" Slaven Kovačević, savjetnik člana Predsjedništva BiH Željka Komšića, prigovara na činjenicu da mu je navodno ograničeno pravo glasa zbog kombinacije teritorijalnih i etničkih kriterijuma koji se primjenjuju na Dom Naroda Parlamentarne skupštine BiH kao i na izbor članova Predsjedništva BiH, odnosno da je na izborima 2022. godine njegovo glasačko pravo bilo ograničeno na one kandidate koji se izjašnjavaju kao Bošnjaci i Hrvati i biraju se sa teritorije Federacije Bih, dok srpskog člana Predsjedništva biraju građani Republike Srpske.
Iako je Evropski sud donio presudu kojom se usvaja aplikacija Kovačevića te je u toku postupak po žalbi, potrebno je javnost upoznati sa činjenicom da za donošenje te presude nisu bili ispunjeni prije svega formalni uslovi, čime je sam Evropski sud za ljudska prava prekršio svoja pravila i odredbe koje jasno definišu kada ovaj sud može postupati po podnesenoj aplikaciji. Kovačević je prethodno podnošenju aplikacije ESLjP imao obavezu prevashodno iskoristiti sva domaća pravna sredstva, odnosno ukoliko ne uspije sa prigovorom pred domaćim organima, u tom slučaju bi bili ispunjeni uslovi za obraćanje aplikanta sudu u Strazburu.
Aplikant je imao prvenstveno mogućnost da u skladu sa odredbama Zakona o zabrani diskriminacije pokrene redovan sudski postupak, čime bi od početka imao povoljniji položaj nego pred ESLjP jer je shodno odredbama ovog zakona teret dokazivanja na akteru diskriminacije, a ne na žrtvi, te na taj način obavezao BiH da dokaže kako diskriminacija nije učinjena.
Govoreći o terminu žrtvu, postoji još jedna procesna pretpostavka koja je trebala biti prethodno ispunjena kako bi uopšte i došli do ove faze, a to je činjenica da Evropska konvencija kao uslov za obraćanje sudu zahtjeva od aplikanta da dokaže status žrtve u sistemu iz kojeg dolazi. Ovdje imamo slučaj lica za koje je neupitno da se do sada izjašnjavao kao pripadnik jednog od konstituvnih naroda i vrlo uspješno konzumirao svoje kako aktivno, tako i pasivno biračko pravo.
Ukoliko bi se pretpostavilo da je aplikant možda smatrao da zaštitu svog prava ne može obezbijediti podnošenjem tužbe redovnom sudu, on je zatim imao mogućnost da zaštitu svog prava ostvaruje direktno putem Ustavnog suda BiH, shodno članu 18. stav 2. Pravila Ustavnog suda koji dopušta podnošenje apelacije i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko se apelacijom ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.ž
Bitno je napomenuti da je ovaj stav, u svom izdvojenom mišljenju, zauzela i sudija Gabrijela Kučko-Štadlmajer koja je glasala protiv ovakve presude.
Međutim, i da se zanemare navedeni ovakvi ključni proceduralni nedostaci, što je svakako sa stanovišta prava, sudske prakse i zakona neprihvatljivo, ono što treba da zabrine pravnu ali i građansku javnost jeste zapravo prekrajanje ustavnog uređenja BiH koje se trenutno odvija u Strazburu.ž
U predmetnoj presudi Evropski sud određuje kakva ovlašćenja bi trebao da ima jedan državni organ (Dom naroda BiH) umjesto da se kreće u okvirima zahtjeva aplikanta, te da se etnički i teritorijalni princip ne može primjenjivati kada je riječ izboru članova Predsjedništva BiH. Ovakvim statovima postupajućeg suda direktno i neosnovano se zadire u ustavni sistem i poredak BiH, te samo funkcionisanje institucija na nivou BiH.
Iako bi po nadležnosti koja je data ESLjP, a to je donošenje odluka i presuda u pogledu poštovanja i sprovođenja Evropske konvencije za ljudska prava, Sud trebao da odlučuje isljučivo u domenu povrede odredbi navedene Konvencije, u predmetnoj presudi dao je sebi za pravo da uređuje, odnosno predlaže način na koji bi jedna država trebala da funkcioniše.
Na ovaj način Sud direktno krši Dejtonski sporazum, odnosno Ustav BiH obzirom da se članom 2. stav 2. Ustava BiH propisuje: "Prava i slobode koje određuje Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i njeni Protokoli primjenjivaće se direktno u Bosni i Hercegovini. Te će odredbe imati prioritet nad svim drugim zakonima."
Dakle, odredbe Evropske konvencije će imati prioritet nad zakonima, ali ne imperativno i nad Ustavom.
Kada je riječ o izboru članova Predsjedništva BiH, nelogično bi i neopravdano bilo da se izbor za srpskog člana Predsjedništva omogući nekome čije je prebivalište u Federaciji BiH obzirom da je Republika Srpska, kao jedan od dva entiteta nastao upravo kao entitet Srba, odnosno entitet koji predstavlja Srbe u BiH.
Naravno, ta činjenica ne umanjuje niti ograničava glasačka prava drugih naroda u RS da na izborima glasaju za onog kandidata za kojeg misle da će na najbolji način zastupati interese Republike Srpske u BiH obzirom da se srpski član Predsjedništva bira sa teritorije Republike Srpske te da on ima mogućnost da uloži veto na određenu odluku Predsjedništva i istu dostavi Narodnoj skupštini RS na razmatranje ukoliko smatra da je povrijeđen vitalni interes entiteta (član 5. stav 2. tačka d) Ustava BiH).
Trenutni član Predsjedništva BiH Željko Komšić, čiji je savjetnik upravo aplikant Kovačević, jeste najbolji primjer zloupotrebe odredbi Ustava BiH od strane jednog naroda u FBiH, ali i potvrda zašto se ni pod koju cijenu ne bi smio ukinuti teritorijalni i etnički kriterijum kada je riječ o izbornom sistemu u BiH.
Političko djelovanje i retorika Željka Komšića, kao hrvatskog člana Predsjedništva BiH, usmjerena je isključivo sa ciljem da se upravo hrvatski narod u FBiH degradira u svakom smislu, a da drugi, bošnjački narod, bude apsolutno dominantan. Nažalost, takve aspiracije gospodina Komšića nisu ograničene samo prema hrvatskom narodu, već je podjednako usmjereno kako prema srpskom narodu tako i prema samoj Republici Srpskoj. Obzirom da je Ustavom BiH definisana struktura i način izbora članova Parlamentarne skupštine BiH (Dom naroda i Predstavnički dom) i Predsjedništva BiH, Sud je u svojoj odluci prekoračio svoja ovlašćenja i dao sebi za pravo da preuređuje i kroji ustavni akt BiH.
Takođe, bitno je napomenuti da se ovakvom presudom ne dozvoljava primjena konsensualne demokratije u BiH, koja je dozvoljena i funkcioniše u drugim evropskim državama, poput Kipra, Belgije ili Njemačke.
Konsenzus demokratija, ili konsenzualizam, je primjena konsenzualnog odlučivanja na proces zakonodavstva u demokratiji te ga karakteriše struktura donošenja odluka koja uključuje i uzima u obzir što je moguće širi spektar mišljenja, za razliku od sistema u kojima manjinska mišljenja mogu potencijalno da budu ignorisana od strane većine koja dobija glasove u većinskim demokratijama.
Potvrđivanjem presude može se proizvesti možda i najveća opasnost za BiH, a to je da se na perfidan i indirektan način, pod sloganom "stvaranje građanske BiH" formira unitarna izborna jedinica, bez podjela. Stvaranjem unitarne države poput BiH postiglo bi se sve suprotno demokratiji i ono što predstavlja jedna građanska država.
Bošnjacima, kojih prema nezvaničnom popisu stanovništva ima oko 50%, omogućilo bi se da za svaku poziciju izglasaju svoj predstavnika, a koji bi se naravno za potrebe zastupljenosti svih naroda izjašnjavali kao Srbi, Hrvati ili iz reda ostalih.
Da li se radi o istoj matrici koja je primjenjena i u postupku protiv predsjednika Republike Srpske, a to je da se ideje i ciljevi koji se legalnim putem nikada ne bi mogli ostvariti, sada putem suda i sudskih presuda ostvare i implementiraju, a koje vode najprije uklanjanju funkcionera Republike Srpske, zatim oduzimanju njene imovine a na kraju i njenom potpunom onemogućavanju da postoji onako kako je definisano Dejtonskim sporazumom, vrijeme će pokazati.
Predmet "Kovačević" stigao je do Francuske, odnosno Evropskog suda za ljudska prava u Strazubru, te bi se upravo sa francuskom rječju deža vi mogla opisati i potvrditi istina, a to je da se BiH opet najmanje ili ništa ne pita kada je riječ o njenoj sudbini.
