Toma je pjevao kao neko ko je u nekim ranim danima i ranim jadima bio kobno ranjen i od čega kao da se nikad nije oporavio. Pjevao je pijesme nedostajanja, o žalu za ženom, za majkom, za domovinom, za srećom. Tačno trideset godina od njegovog odlaska i dalje uporno živi čitava mitologija koja ga je pratila još za života: u pričama o kafani, alkoholu, boemskom životu i preranoj smrti sa samo pedeset i dvije godine.

Toma Zdravković je jedini koji je bio i autor i izvođač – prvi uspješni narodnjački kantautor.

Ali i taj njegov status zvijezde bio je od potpuno drugačije vrste od ostalih: nije bio zgodan muškarac, djelovao je krhko od početka – kao davno ranjen u nekoj unutrašnjoj borbi, u nekim ranim danima i ranim jadima od čega kao da se nikad nije oporavio. I kao da se, paradoksalno, padajući dalje, iz borbe u borbu, iz poraza u poraz – uzdizao, rastući, razvijajući se neprekidno i kao autor i kao muzičar, do perfekcije bruseći svoj jedinstven stil i – što je posebno impresivno – postajući žanr za sebe.

Niko ne liči na Tomu Zdravkovića.

Toma je živio loše i skončao grozno. I kad se divimo njegovom rukopisu, jedinstvenom i zanatski i autorski, trebalo bi se čuvati toga da površne mitologije ne prekriju istinske osjećaje i razmišljanje o razlozima tih fantastičnih, neprolaznih pjesama i njihovih izvedbi. Već i stoga da ne bismo zaboravili koliko je to čemu se divimo skupo plaćeno…

NE PROPUSTITE
Prognoza vremena za nedjelju, moguće lokalne nepogode

Komentiraj

Unesite svoj komentar!
Ovdje unesite svoje ime