Izlaganje prepuno paradoksa: Šmit ne vidi svoju krivicu za stanje u BiH

U Njujorku je počela polugodišnja debata Savjeta bezbjednosti UN o situaciji u Bosni i Hercegovini, a i ovog puta govorio je Kristijan Šmit – osoba koju Republika Srpska ne priznaje kao legitimnog visokog predstavnika, s obzirom na to da nikada nije potvrđen u toj funkciji od strane Savjeta bezbjednosti UN, što je uslov predviđen Dejtonskim sporazumom koji on navodno štiti.

Šmit je svoje izlaganje započeo podsjećanjem da se ove godine navršava 30 godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma – sporazuma koji ironično sam svakodnevno krši svojim nelegalnim djelovanjem i direktnim zadiranjem u unutrašnje pravne procese BiH, bez ikakvog demokratskog mandata.

Patetično je rekao da mu "ljudi prilaze i pitaju može li zaustaviti rat", kako bi opravdao svoje prisustvo i intervencionizam. S jedne strane tvrdi da „još uvijek ne vidi bezbjednosnu krizu“, a s druge strane dramatizuje i optužuje političke aktere, pogotovo one iz Republike Srpske, za "zapaljivu retoriku" i podrivanje poretka – iako upravo njegovo nelegitimno prisustvo izaziva pravne i političke krize.

U svom govoru istakao je i presudu Miloradu Dodiku, koju koristi kao još jedan instrument za politički obračun sa srpskim liderima, dok istovremeno prećutkuje da se radi o spornoj pravnoj odluci koju je sam nametnuo. 

Licemjerno, Šmit osuđuje zakone donesene u Narodnoj skupštini RS, nazivajući ih prijetnjom teritorijalnom integritetu, iako Dejton BiH upravo definiše kao državu sastavljenu od dva entiteta, s jasno određenim nadležnostima. Na taj način, Šmit zapravo osporava sam sporazum koji se zaklinje da brani.

Tvrdi da reformski put ka EU stagnira, ali izostavlja da je jedan od glavnih uzroka upravo nefunkcionalnost institucija koje on sam destabilizuje nelegitimnim intervencijama. Takođe, dok navodi da je ekonomska situacija "stabilna", odmah zatim priznaje ozbiljnu demografsku krizu – kontradikcija koja pokazuje površnost i nedosljednost u analizi stanja.

Posebno je paradoksalno to što tvrdi da „nijedan pojedinac nije iznad zakona“, dok on sam funkcioniše izvan zakona – bez verifikacije UN-a, bez demokratske izborne legitimacije i bez pravnog osnova da nameće bilo kakve odluke. Pri tome, izjave da „OHR nikada nije trebao biti trajan“ i da „budućnost BiH moraju odlučiti domaći lideri“ zvuče apsurdno kada dolaze od osobe koja kontinuirano nameće rješenja mimo volje tih istih lidera.

Na kraju, pozivi na ustavne promjene od strane nekoga ko sam ne poštuje ustavni okvir pokazuju duboku političku nedosljednost i pokušaj da se preko međunarodnog uticaja redefiniše poredak BiH bez saglasnosti konstitutivnih naroda.

Kristijan Šmit nastavlja da govori o podršci međunarodne zajednice, zaboravljajući da suverenitet i volja naroda, a ne neizabrani činovnici, temelj svakog demokratskog poretka.