Iran ima dvije opcije, obje su loše

Izraelski udari sinoć na Iran intenzivirali su rat na Bliskom istoku. Iranski vrhovni vođa Ali Kahemeni i njegovi ključni savjetnici sada imaju dvije opcije - izbjegavanje sukoba ili riskiranje još gore eskalacije. Nijedna, barem iz njihove perspektive, nije dobra.

Na jednom kraju spektra je osveta novim valom balističkih projektila. Izrael je već zaprijetio ponovnom osvetom ako se to dogodi.

S druge je strane odluka da podvuku crtu ispod razmjene direktnih udara s Izraelom. Ali ako odluči ne uzvratiti Izraelu, Iran rizikuje jer će tako izgledati slabo i zastrašeno izraelskom vojnom moći i političkom odlučnošću, uz snažnu podršku Sjedinjenih Država.

Na kraju će vrhovni vođa i njegovi savjetnici vjerovatno donijeti odluku koja, po njihovom mišljenju, najmanje šteti opstanku iranskog islamskog režima.

Prazne prijetnje?

Iranski službeni mediji u satima prije i nakon izraelskih napada prenijeli su prkosne izjave koje gotovo sugerišu da je odluka o odgovoru već donesena. Njihove izjave nalikuju izraelskima, pozivajući se na pravo da se brane od napada. Ali ulozi su toliko visoki da bi Iran mogao odlučiti povući svoje prijetnje.

Izjave samog Irana bile su dosljedne od napada balističkim projektilima na Izrael 1. oktobra. Prije sedam dana iranski ministar vanjskih poslova Abas Aragči rekao je turskoj mreži "NTV" da će se "svaki napad na Iran smatrati prelaskom crvene linije. Takav napad neće ostati bez odgovora".

Nekoliko sati prije izraelskih napada portparol iranskog ministarstva vanjskih poslova Esmail Bakai rekao je: "Na svaku agresiju izraelskog režima odgovorićemo punom snagom." Bilo bi, rekao je, "vrlo pogrešno i neutemeljeno" sugerisati da Iran neće odgovoriti na ograničeni izraelski napad.

Smrtonosne razmjene vatre

Izrael je odredio tempo eskalacije od proljeća ove godine. Iran vidi kao ključnu podršku napada Hamasa u kojima je 7. oktobra prošle godine ubijeno oko 1200 ljudi. Strahujući da Izrael traži priliku za napad, Iran je opetovano signalizirao da ne želi totalni rat s Izraelom.

To nije značilo da je Iran spreman zaustaviti svoj stalni, često smrtonosni pritisak nižeg intenziteta na Izrael i njegove saveznike.

Vlasti u Teheranu mislile su da imaju bolji plan od totalnog rata. Iran je naime koristio militante pod svojom kontrolom u tzv. "osovini otpora" da napadne Izrael. Huti u Jemenu blokirali su i uništavali brodove u Crvenom moru. Raketna vatra Hezbolaha iz Libana natjerala je najmanje 60.000 Izraelaca da napuste svoje domove.

Šest mjeseci nakon početka rata izraelska odmazda prisilila je možda dvostruko više Libanaca da napuste svoje domove na jugu, ali Izrael je bio spreman učiniti mnogo više. Upozorio je da će, ako Hezbolah ne obustavi vatru i povuče se iz graničnih područja, krenuti u odlučnu akciju.

Pred Irancima su teški izbori

Kad se to nije dogodilo, Izrael je odlučio preoblikovati bojište koje je oblikovalo iransko ograničeno, ali iscrpljujuće ratovanje. Zadao je niz snažnih udaraca koji su islamski režim u Teheranu izbacili iz ravnoteže i uništili njegovu strategiju. Zbog toga, nakon najnovijih izraelskih napada, iranski čelnici imaju samo teške izbore.

Izrael je nevoljnost Irana da vodi totalni rat protumačio kao slabost i pojačao pritisak i na Iran i na njegovu osovinu. Premijer Benjamin Netanjahu i izraelski zapovjednici mogli su sebi dopustiti preuzimanje rizika.

Snažna američka podrška

Imali su nedvosmislenu podršku predsjednika Džoa Bajdena, sigurnosnu mrežu koja nije došla samo u obliku velikih isporuka municije već i njegovom odlukom da pošalje značajna američka pomorska i vazdušna pojačanja na Bliski istok kako bi podržala predanost SAD-a odbrani Izraela.

1. aprila izraelski vazdušni napad uništio je dio iranskog diplomatskog kompleksa u Damasku, glavnom gradu Sirije. Ubio je vrhovnog iranskog zapovjednika, brigadnog generala Mohameda Rezu Zahedija, zajedno s drugim višim oficirima iranske Islamske revolucionarne garde (IRGC).

Prvi iranski napad balističkim projektilima bio je prilično neuspješan

Amerikanci su bili bijesni što nisu bili upozoreni i što im nije dano dovoljno vremena da vlastite snage stave u pripravnost. Ali podrška Džoa Bajdena bila je postojana dok se Izrael suočavao s posljedicama svojih postupaka.

13. aprila Iran je napao dronovima, krstarećim i balističkim projektilima. Većinu je oborila izraelska protivvazdušna odbrana, uz značajnu pomoć oružanih snaga SAD-a, UK-a, Francuske i Jordana.

Bajden je tada tražio od Izraela da to prihvati kao pobjedu, nadajući se da bi to moglo zaustaviti ono što je postalo najopasniji trenutak u širenju rata. Neko vrijeme se činilo da njegov plan funkcioniše.

Siloviti udari na Hezbolah

Ali Izrael je od ljeta opetovano eskalirao rat s Iranom i njegovom osovinom saveznika. Najveći udarci zadani su u velikoj ofanzivi protiv najvažnijeg iranskog saveznika, Hezbolaha u Libanu. Iran je godinama gradio Hezbolahov arsenal oružja kao ključni dio svoje odbrane. Iranski plan bio je preko Hezbolaha odvratiti Izrael od napada na Iran.

Ali Izrael je krenuo prvi. Digao je u vazduh pejdžere i voki-tokije koje je na prevaru uvalio Hezbolahu, izvršio invaziju na južni Liban i ubio vođu Hezbolaha Šeika Hasana Nasralaha, čovjeka koji je decenijama bio simbol otpora Izraelu.

Hezbolah se još uvijek bori i ubija izraelske vojnike unutar Libana i ispaljuje veliki broj raketa. Ali u velikim je problemima nakon što je izgubio vođu i veliki dio svog arsenala.

Drugi iranski udar balističkim projektilima

Suočen sa skorim krahom svoje strategije, Iran je zaključio da mora uzvratiti udarac. Dopuštanje saveznicima da se bore i umru bez odgovora uništilo bi njegovu poziciju vođe antiizraelskih i antizapadnih snaga u regiji. Njegov odgovor bio je mnogo veći napad balističkim projektilima na Izrael 1. oktobra.

Jutrošnji vazdušni udari Izraela bili su odgovor. Trebalo im je duže nego što su mnogi očekivali, možda zato što je i dio planova za odgovor procurio u javnost.

Zaustavljanje spirale eskalacije

Teško je zaustaviti razmjenu udara i protivudara kada obje zemlje vjeruju da će ih se smatrati slabima i odvratiti ako ne odgovore. Tako ratovi izmiču kontroli.

Sada je pitanje je li Iran spreman dati Izraelu posljednju riječ, barem u ovoj fazi rata. Predsjednik Bajden podržao je odluku Izraela da uzvrati nakon 1. oktobra. Ali još jednom je pokušao spriječiti još smrtonosniju eskalaciju, javno poručivši Izraelu da ne bombarduje najvažniji strateški resurs Irana - nuklearna, naftna i plinska postrojenja. Ojačao je odbranu Izraela postavljanjem protivraketnog sistema THAAD u Izraelu, a premijer Netanjahu pristao je poslušati njegov savjet.

Američki izbori 5. novembra dio su i izraelskih i iranskih kalkulacija o tome što slijedi. Ako Donald Tramp dobije svoj drugi mandat, mogao bi biti manje zabrinut od Bajdena oko odgovora na potencijalnu iransku odmazdu udarima na nuklearna, naftna i plinska postrojenja.

Iran negira da želi nuklearno oružje, ali...

I tako Bliski istok opet čeka. Odluka Izraela da ne pogodi najvredniju iransku imovinu mogla bi Teheranu možda dati priliku da odgodi odgovor, barem dovoljno dugo da diplomate obave svoj posao. Na Opštoj skupštini UN-a prošlog mjeseca Iranci su sugerisali da su otvoreni za novu rundu nuklearnih pregovora.

Sve ovo bi trebalo biti jako važno za svijet izvan Bliskog istoka. Iran je uvijek negirao da želi nuklearnu bombu. Ali njegova nuklearna stručnost i obogaćivanje uranijuma stavili su mu to oružje nadohvat ruke. Njegovi vođe sigurno traže novi način da odvrate svoje neprijatelje. Razvoj nuklearne bojeve glave za njihove balističke projektile mogao bi biti sljedeći na dnevnom redu, prenosi "Index".