Large banner

ReTTrovizor

16.06.2025.

09:00

ZMIJE I MIŠEVI

A kakve sve zmijurine gmižu po institucijama – i nikom ništa. A tek po sudnicama. I to otrovnice.

ZMIJE I MIŠEVI
Foto: privatna arhiva

U salu Federalnog parlamenta ovih dana ušetala je zmija i otkazala sjednicu. Zmija je vrlo brzo neutralisana, sjednica nije održana – a javnost je bila u blagom šoku zbog činjenice da se u sali Federalnog parlamenta našla zmija.

Ja uopšte nisam bila u šoku. Za razliku od zmija koje godinama viđamo po kojekakvim salama i sjednicama svih nivoa – ova je stvarno bila zmijica.

A kakve sve zmijurine gmižu po institucijama – i nikom ništa. A tek po sudnicama. I to otrovnice. Te gdje zariju zube i ispuste otrov – dok stigne serum, već su ozbiljno ugrozile život. Vidite li ih kako gmižu i palacaju jezicima, slavodobitno, jer im decenijama niko ne može stati na rep i odfikariti glavu? Ima tu lovaca na zmije, ali ih ne ubijaju. Nekad ih malo strpaju u vreću, pa ih vrate u njihovo neprirodno stanište – u institucije. Svi znamo ko su te zmije. I svi ih čujemo kako sikću. Neki ih uredno zaobilaze, vodeći se onom: „Zmija ti neće ništa ako je ne nagaziš.“ Na to te zmije i računaju.

Tako one godinama klize i gmižu po podovima i zidovima, foteljama i kabinetima, obavijaju se i hrane dobro u svojim zmijarnicima. Nekada dave, a da to i ne primijete oni koje stišću oko vrata – sve dok se ne počnu boriti za vazduh, sve dok ne popustite pod njihovim otrovnim pritiskom. Znate vi tačno koja je to vrsta zmija. Kad im postane tijesna i naporna stranka – pardon, koža – one je samo zbace sa sebe i odgmižu u novoj i sjajnoj koži.

Ove što gmižu po sudnicama nisu naša autohtona vrsta. Njih su uvezli i u vrećama izbacili. Misle, valjda, da za taj otrov nemamo serum. Ali ovo su krajevi gdje žive gorštaci, poštovana publiko. Oni što se zmija ne boje. Samo ih je malo – ali sasvim dovoljno.

Zmija u sali Federalnog parlamenta toliko je šokirala sarajevsku javnost da su malo zaboravili na miševe koji trčkaraju po čaršiji i, mašući repovima, šire epidemiju leptospiroze. Kako se i kojom brzinom množe – za povjerovati je da se hrane čaršijskom politikom, jer ta zaraza ima tendenciju baš da truje.

Miševi su vam, inače, poštovani čitaoci, osim što šire zarazu, u ovoj našoj političkoj stvarnosti zapravo srce sistema – samo glođu. Trebalo bi, valjda, da malo poganjaju ove zmijurine, ali tad ih nema ni na vidiku. Miš ko miš – pobjegne čim neko malo jače zagalami, ali i onako mali – neki veliki ih se boje.

Neobjašnjivo, ali istinito. Kao i činjenica da su došla vremena u kojima su gmizavci i glodari umislili da su gospodari – a ne štetočine.

Srećom po nas, pojavi se povremeno poneki soko ili orao – tek toliko da im pokaže da je dovoljno da ih samo jednom kljucne pa da bude jasno ko se pita.

Onda se te zmije uvlače u rupe i jazbine iz kojih su izmilile, do nove prilike, nadajući se da je opasnost prošla.

Ali orao ih uvijek iznova iznenadi – jer on se sa zmijama ne bori na zemlji. On ih šćapi i podigne u nebo i tako se mjesto bitke mijenja. Jer, na zemlji je zmija snažna i smrtonosna. Ali kad je orao digne na svoje visine – ona je slaba i ranjiva, nema ravnoteže, nema snage ni izdržljivosti. Tu je pobjeđuje. Na svojim visinama.

Tako vam je to sa političkim zmijama i miševima.

I od sjene orlovih krila – već su u rupama. Gdje im je i mjesto.

Kao i svim štetočinama.

Vrućina je. Čuvajte se zmija. Orla ne trebate. On tačno zna gdje leti.

Large banner