VANREDNA SITUACIJA

Vanredna je situacija u najvećem gradu Srpske, a po novom Ustavu, glavnom gradu Srpske. Vanredna je situacija, poštovani čitaoci, proglašena zbog smeća. Proglasio ju je baš onaj koji se na vreme nije pobrinuo da do nje ne dođe. A nije se pobrinuo jer je imao, a čini se da će tek imati, važnija posla.

Tamo sa Kupresa, sa visina, gdje je sastančio, i sa raznih destinacija koje je prethodnih dana obilazio, te gomile smeća se ne vide. Ali i da je bio tu, ne bi ih ni primijetio. On vam je, poštovani čitaoci, kao malo dijete – misli da kad zatvori oči, ono što ne vidi ne postoji. I da, kada začepi nos, nikome ne smrdi.

On vam je od onih što ide sa bočicom najskupljeg parfema i prska po tim gomilama, pa uz blazirani i namješten osmijeh uzvikuje: „Evo, osjećate li kako miriše?“ Možda bi na te gomile još i instalirao neki tulipan ili štipaljku, pa ih fotografisao i nazvao umjetničkom instalacijom kakvom se nijedan grad ne može pohvaliti.

Ipak, u pravu je – vanredna situacija zaista jeste proglašena. Vanrednija ne može biti. To najbolje znaju oni koji su na Kupresu udisali planinski vazduh, zatvoreni iza Kupreških vrata. Neki od njih, doduše, malo slabije pamte. Neki, izgleda, prebrzo zaboravljaju. Ali ima i onih koji se sjećaju mnogo vanrednijih vremena – baš na tom istom Kupresu.

Smeće nas je zatrpalo. Jedva se diše. Guši. Smrdi. I političko i medijsko. Sa svih strana.

Oni tamo, preko ucrtanih i neucrtanih linija, stavili su štipaljke na nos da ne osjete smrad gomila u svom dvorištu, ali bi, ako je ikako moguće, rado prebacili koju hrpu i u naše. Kao da nam našeg smeća nije dovoljno.

Kako bi sagledali gde je najbolje da ga prospu, angažuju helikoptere i avione. Vanredni letovi za vanredne situacije. Održavaju i vanredne sjednice – na svjetskom i visokom nivou. Ali ni te sjednice više nisu ono što su nekad bile.

O tome, naravno, nećete čuti ništa u drugom entitetu. Tamo čuju samo ono što žele. Tako je, na primjer, Konaković o EUFOR-u čuo jedno, dok je u Briselu rečeno nešto sasvim drugo. Ali kod njega je, takođe, vanredna situacija. Znate zbog koga i čega.

Bolje bi mu bilo da se zabrinuo zbog nekih drugih hapšenja koja su se već dogodila, nego što priziva sile koje će, kako tvrdi, uhapsiti rukovodstvo Srpske.

Zato vam kažem – vanredna je situacija. Svima i svuda.

Vanredno je, jasno vam je, i u vanustavnom sudu i u vansustavnom tužilaštvu. I u Sarajevu, i u Beogradu, i u Zagrebu. Zasjedaju svi – procjenjuju šta će i kako će. I sa sobom i sa nama. Telefonske žice su užarene i toliko zapetljane da se više uopšte ne zna ko koga i za šta lobira i zove.

Već viđene vanredne situacije za sve one čije sjećanje seže malo dalje od internetskog klika. Možda vam se čini da je sada „kako nikada do sada nije bilo“.

Ali bilo je i gore.

Da se vratimo na početak.

Moram opet o smeću.

Smeće je uvek smeće – gdje god da je i odakle god da ga dovezu. Smrdi i pravi problem. Najgore je kad se zapali. Tad se nad gradom nadvije crni, smrdljivi dim, guši, i svi se pitaju s koje će strane vetar dunuti i gdje će taj otrovni oblak završiti.

A najgore je kada se vrati onome ko ga nije na vrijeme sklonio – pa još dopustio da se zapali.

Vanredna situacija. Na svim nivoima.

Ali znate onu – nisam je ja smislila, ali sam je zapamtila, pa se ovih vanrednih dana često sjetim: „I u momentima kada se čini da ste potpuno nemoćni, hrabrost je pitanje stila.“

A hrabre prati sreća. I kad je vanredno i kad je redovno.

Ma koliko vam tvrdili suprotno.

I ne zaboravite da izbacite smeće. Gdje god da ste. Prije ili kasnije, završiće na deponiji. Da ne kažem – na smetljištu istorije. Koja se, znate već – piše.

Vanredno.