RAT I MIR U GLAVI

Pratite li rat ili mir?

Kako ne razumijete pitanje. Ponoviću: pratite li rat ili mir?

Od prošle sedmice u nekim glavama počeo je rat. Munjevitom brzinom krenuo se širiti putem tastatura ratnika, medijskim i tviter bojnim poljem. Istovremeno, na istim tim mjestima, u nekim drugim glavama traje davno potpisan i u Dejtonu pečatiran mir. 

Nakon što je predsjednik Republike potpisao ukaze i u Službenom glasniku se ukazali zakoni koje je usvojila Narodna skupština – ukazale su se i ratne trube, tamo preko Dejtonom ucrtane linije.

Toliko su glasne te trube da su na momenat nadjačale svaki glas razuma koji je dolazio iz Republike Srpske i uzalud objašnjavao da je rat samo u njihovim glavama i da se ovdje jedino radi o miru koji ozbiljno i uporno svojim nelegitimnim djelovanjem narušava neko ko se uporno predstavlja kao visoki predstavnik. Trube tako danima ratne trube iz Federacije, prizivaju se „NATO prijatelji“ da se grupišu, osluškuje se i čita između redova svaki tvit iz prijateljskih i neprijateljskih zemalja i kuju se planovi kako zaustaviti silu iz Srpske koja samo traži jedno.

Da se poštuje Ustav i zakon. Pa ko ne poštuje, neka odgovara. Svom sudu i sudu naroda koji ga je birao. Ko prati mir u zemlji apsurda, jasno mu je sve.

Ko se odlučio da prati rat, nikada mu neće ni biti jasno.

Čujete li i dalje trube?

Ja čujem. Trube li trube. Glasniji je samo zvuk tastatura tviter ratnika koji se trude da dodatno stvaraju psihozu i tumače svako slovo u svoju korist, zbunjujući i sluđujući običan narod kojem i dalje nije jasno kako je kršenje zakona usvajanje zakona i kako je zakon prekršio neko ko je poštovao zakon pa je još zato i osuđen u sudu koji više ne važi za djelo koje ne postoji u državi u kojoj će u nekim glavama zauvijek biti mir dok u drugim rat nikada nije ni prestao.

Odmah da razjasnimo, ne pravim ovdje nikakav mit o Srbima borcima za pravdu i vječnim žrtvama velikih i svjetskih moćnika. Smijem se naglas glasnicima tvitova. Napisanih i nenapisanih. Iistorija im se, u tim njihovim glavama, piše na tviteru. Pa zaborave u tom zanosu da istoriju, ali onu pravu, pišu pobjednici.

A da se tvit, kako se napiše, lako i obriše. Pa zna to najbolje revnosni pratilac tvitova Konaković. Piše li piše, ali nije on naučio da čita kako je napisano, nego on čita ono što bi želio da piše. Pa sabira i popisuje ko je sve izrazio zabrinutost i upisuje ubrzane kurseve jezika koje još ne zna da čim prije u realnom vremenu odgovori na sve tvitove.

Nestao je ovih dana i onaj što se predstavlja kao predstavnik, i to visoki. Ni glasa od njega nije bilo. Ne zna ni čije tvitove da čita, ni koga da sluša. Za to vrijeme, opozicionari tvitaju li tvitaju i otvaraju oči narodu, vjerujućem i nevjerujućem. Objašnjavaju ko čuva mir, a ko priziva rat. Ko je izgubio kompas, ko ide u pravom smjeru. A ne vide da se izgubljeni vrte u krug, pa se tako na kraju sudare sami sa sobom.

Još jedna činjenica me vrlo zabrinula. Ko zna ko koga zove i izdaje uputstva i stvara konfuziju. Kao kad je lažni Zelenski nazvao lažnog visokog predstavnika pa se on jadan pošteno iskukao na situaciju. Ko zna ko ga je sve još nazvao prije lažnog Zelenskog i svašta mu napričao da prenese svojim šefovima, ako uopšte više i zna ko mu je šef. Čuvajte se telefonskih poziva. I onih što se lažno predstavljaju. Oni lažu i vaše i njihove.

Po potrebi. Zbog trenutnog mira i rata u glavi. Zato vam kažem – ako ste se odlučili da pratite mir, ne brinite. Mir će i biti. Ako pratite rat, imate razloga za brigu. Ne zbog mogućeg rata, već zbog vašeg izbora.

I još nešto imam da poručim ovima što trube – nemojte nas braniti od nas.

Ima ko će. A što se tiče truba, pa bar nama ovdje nemojte o trubama i trubačima. I ne kukajte više.

Znate onu: kuka ko mora, pjeva ko smije. Pa ko se gdje pronađe.