RAMPA

Jedna rampa pokazala je besmisao i apsurd onoga što se zove Bosna i Hercegovina. U taj besmisao i apsurd gledali smo preko rampe.

Ta rampa nije podignuta pred pripadnicima SIPE, kojima po zakonu Srpske nadležnost prestaje još kod one nevidljive rampe koja odavno više razdvaja nego što spaja veći i manji entitet, kako to tamo preko te linije vole reći. Pred rampom je ostala „inspektorska trojka“ koja je došla sa namjerom da uhapsi Milorada Dodika. I nije to baš bila kakva inspektorska trojka. I nije slučajno baš ta trojka dobila zadatak da se uputi ka rampi. Ova trojka dobro je poznata, poštovani čitaoci. Pisalo se i pričalo gdje su i kako i na kojim rampama neki od njih čučali, dok su kroz te rampe dovođeni Srbi, maltretirani, batinjani i ubijani, a nekima se, nakon što su kroz te logorske rampe prolazili, gubio svaki trag. Ali zato je trag ratnih zločina vodio baš do tih, takvih inspektora što su, kažu, pred ovu rampu došli da po zakonu uruče poziv, i to po zakonu samo njima znanom, zbog djela koje ne postoji, da uhapse Milorada Dodika. Predsjednika, kako vole reći, ER ESA. Baš na toj rampi brani se Republika Srpska od ER ESA.

Gledali su se preko te rampe policajci Srpske i ta „inspektorska trojka“.

I rampa je ostala spuštena. Baš kao što je trebao da bude spušten pogled tih koji su došli do rampe, pred pripadnicima Policije Srpske koji čuvaju svog, od naroda izabranog, Predsjednika. Čuvaju ga ne zato što je, kako kažu tamo preko rampe, bjegunac i kriminalac, već zato što ne daju da rampu silom dižu oni koji mrze sve što dolazi iz Srpske i oni koji slušaju Šmita i bez pogovora provode njegove nelegalne i potpuno sulude fantazije, u kojima je već dobro i sam počeo da se gubi. Pa od nemoći što ostade rampa spuštena i što ađutanti njegovog namjesništva ostadoše ispred rampe, tako ljut odluči da malo „posoli pamet“ medijima. Pa da nas upozori šta mi smijemo, a šta ne smijemo. Slatko sam se nasmijala. Takvo saopštenje, u kojem slovo o tome šta je red, a šta nije, drži čovjek za kojeg i dalje ne postoji nikakav papir koji mu daje legitimitet da ovde vršlja i još drži predavanja. Postoje ljudi, a medicinska literatura ima objašnjenje za takve, koji umisle da su ono što nisu i stvarno vjeruju u to. E, tako i Šmit.

On jednostavno vjeruje da je vlasnik daljinskog upravljača za sve rampe: pravosudne, političke, medijske i još kojekakve u koječijim glavama.

Ipak, kod ove rampe, na koju se prije par dana sa svojim saučesnicima namjerio, daljinski je zakazao. Jer ova rampa ne radi na daljinski. Ova rampa radi malo drugačije. A, ako se kojima slučajem pred sličnim njemu i njegovim na trenutak podigne i učini im se da bi mogli da se provuku, ipak preporuka da se čuvaju, jer zna rampa iznenada da se spusti i da jako lupi po glavi. Ta rampa pred koju ste neki dan stigli, „branioci zakona“, nije tek običan komad željeza. Mnogo je više od toga ta rampa pred kojom ste ostali. I zato ste se okrenuli i otišli. Po dalje upute kako preko rampe sljedeći put. S nestrpljenjem čekamo.

Dok se ne smisli strategija kako proći kroz rampu i pohapsiti rukovodstvo Srpske koje slobodno šeta po srpskim i prijateljskim joj zemljama – čuvar daljinskog u kvaru došao je na briljantnu ideju da udari rampu na finansiranje političkim partijama koje mu se ne sviđaju. Nije to baš moguće – očito mu nisu objasnili, ali rampe su čudo. Nekad se i pokvare pa hidraulika ne sluša. Dižu se i spuštaju nekontrolisano. Pa najčešće se desi, već sam vam rekla, da dobro mlatnu po glavi one što pomisle da su se provukli.

Kako god, rampa je ostala spuštena. I oni su otišli. Milorad Dodik nije.

Kako im je onomad tvitnuo STIGAO SAM – ovaj put je mogao da im poruči OSTAO SAM. Ostala je i rampa.

Zato, polako sa rampama. Usporite pred njima. Nemate pojma kod koga je zapravo daljinski.

Kažete da znate? Pa onda vam je sve jasno. I ko će uvijek proći kroz rampu i ko nikad neće.