POBJEDE I PORAZI, SLIKE I PRILIKE

Iza nas su dani pobjede i dani poraza. Slike su sve rekle, a tek će. Ko je navikao i zna da pobjeđuje, njemu je svaki dan - dan pobjede. Onaj ko niže poraz za porazom o tim pobjedama i dalje samo sanja.

I još dugo će tako nizati gubitničke poteze tom strategijom u kojoj uporno tvrde da samo što nisu pobijedili ali iz izbora u izbore brojke govore drugačije.

A, za strategiju vazda pitaju pogrešne. Pa im se stalno odbija o glavu.

Krenimo redom – dok je Željka Cvijanović u Savjetu bezbjednosti držala srpsko slovo i bome ga itekako održala (priznali su to, čak nevoljko, i neki njeni politički oponenti i kritičari svega što dolazi iz SNSD-a), za to vrijeme raspoređeni u trojke otrčali su na noge Lemiju opozicionari i njihovi novi drugari da im Lemi održi slovo. I to na engleskom.

Objašnjavaju tako ovi iz ekipe za poraze, punih usta, funkcionisanje institucija i evropske perspektive Englezima, a Englezi njima – po običaju – strategije i planove kako da jednom za svagda diskvalifikuju ove što stalno pobjeđuju. Možda bi neko i pomislio da od te strategije nekad nešto i bude da se ne uslikaše – pa nam konačno objasniše značenje one „slika i prilika“.

U ovom slučaju više neprilika. Pa što im neko ne reče – ta slika bolje da ne ide u eter. Ali, kako se ono kaže – slika govori više od 1.000 riječi. I to na engleskom.

I baš u vrijeme dok je Željka Cvijanović oštrim jezikom i govorom kakav se iz Srpske još u Njujorku nije čuo, a teško i da hoće, branila Srpsku i sve ono što ona jeste, a drugi bi htjeli da nije – ekipa za poraze na nazor naučenom engleskom, koji im je posljednjih godina baš trebao kako bi primali instrukcije i još štošta, klimala je glavom uz čaj. Nisam rekla očaj. Učinilo vam se. Rekla sam čaj.

A ovi što im engleski čaj serviraju učtivo se smješkaju, a oni se prave kako im gorki engleski čaj uz kap mlijeka izuzetno prija. Nemaju druge. Srču vreli čaj i nadaju se receptu da zauzmu i oni jednom te pobjedničke fotelje pa zasjednu i u ministarske. Sve u nadi da će se naći neko da pobjednike i voljom naroda izabrane strpa u zatvor zbog djela koja ne postoje. Tome se nadaju. Druge strategije za pobjedu nemaju. Jer na izborima godinama propadaju. I to ne uz čaj, nego dječiji šampanjac. I još se slikaju.

Rekoh ja, stalno neke pogrešne slike.

A, ima još slika. Pobjednici izbora za to vrijeme sa pobjednicima.

Na Dan pobjede. To su slike. I prilike. Svjetske i pobjedničke. Državničke. Pa se na tim slikama i nazdravi – i to sa votkom onom ruskom, i toplim ruskim čajem, onim domaćim za prijatelje. Za pobjednike. Pa još im se domaćin zahvali na hrabrosti što su došli. A nije bilo lako doći.

Te aerodrome sa kojih su tamo stizali vrebaju sa svih strana. Ali vrijedilo je. Na Dan pobjede – na Crveni trg i crveni tepih. Tamo stoje pobjednici. Za to vrijeme neki drugi su hodali sarajevskim ćilimom popločanim platformama. Tamo, u Sarajevu, ne znaju za Dan pobjede.

I ne slave. Mada krišom vire i špijuniraju da vide ko je s kim tamo gdje se slavi.

Kažem vam, ekipa je to za poraze. Pa su za neki novi u najavi i platformu spremili.

O njoj ne vrijedi trošiti ni slova, ni papir jer takva već postoji – ali valjda je se ne sjećaju. Moguće da se po njoj nekad prosuo vreo engleski čaj pa saprao sjećanje da je tekst sličnog sadržaja jedna od ove dvije trojke već potpisala i to sa onima protiv kojih sada ratuju.

Ima zato onih koji se sjećaju. I sjećaju se toga da istoriju uvijek pišu pobjednici. A izbori samo što nisu.

Jedni će crvenim tepihom, oni drugi sarajevskim ćilimom.

Uvijek će neko slikati. Jednima je slika za ponos, onim drugima za sramotu. Oni treći nemaju ni ponosa ni sramote. Imaju samo slike. Koje bolje da ne pokazuju.

Jer ko se još hvali takvim slikama. Na njima samo učestvuju.

Dok neki drugi pobjeđuju.