NIKAD NE RECI NIKAD

U politici se nikad ne zna. I najtačnija riječ u ovoj rečenici je nikad. Koliko ste puta čuli: “Neću ja!” i “Ne bih ja nikad!”

Koliko puta ste i sami izgovorili to isto nikad. I onda vas stiglo. Brojite, a? Sačekaću. Nemojte se samo zabrojati. Još niste izbrojali. Nemojte ni žuriti. Imamo vremena.

Samo vas molim da dok brojite tuđa nikad, ne zaboravite na sva svoja nikad koja su vas stigla dok ste džinovskim koracima pokušavali da pobjegnete od svog "neću nikad" koje vas je stizalo. Još brojite. Čekam vas, oštra novinarska pera, čekam i vas političari – vlasti i opozicije, i analitičari. Čekam i vas, kupljene i prodane za riječ, za mandat, za donaciju, za projekat...

Vidim da ste se zabrojali i jasno je – nije lako. U ovoj našoj Republici gdje se svakodnevno brišu tragovi jučerašnjih izjava – a politička borba se, čast izuzecima, svodi na improvizaciju i preživljavanje – sopstveno NIKAD se često zaboravlja, a tuđe itekako pamti.

Kristalno jasno se sjećam najgrlatijih opozicionara koji su sa govornica vrištali da nikad neće u koaliciju sa vladajućima. Sjetite li se samo, dok brojite, tih antologijskih obraćanja u kojima je svaka druga bila NIKAD.

Pa završiše te galamdžije što su se zgražavale nad režimom kao pomoćnici ministara, direktori važnih institucija, savjetnici, medijski stručnjaci i konsultanti za neko novo NIKAD. Sjećamo se svi, dok brojimo, junaka tih istorijskih prevrata. I kada ih pitate šta bi sa onim nikad – onda vam kažu: pa politička situacija se promijenila. Ma, jelte?

Promijeni to "nikad" kad stigne i bankovni račun – obraz NIKAD. Jer riječi su jeftine – funkcije baš i nisu. Zato kod tih, tačno znate kojih – političko nikad vrijedi dok ne zazvoni telefon. Nekad iz kabineta, nekad iz koalicije, nekad iz odbora – tu ih stigne nikad.

Mnogi, tako brojeći ta sva tuđa nikad, zaboravljaju svoja.

"Ne bi mi nikad rušili svoje", orilo se SDS-om – pa srušiše.

"Nikada neću sjesti sa Stanivukovićem", tvrdio je Vukanović – pa sjeo.

"Nikada neću prihvatiti mandat poslanika", vikala je i Jelena Trivić – pa prihvatila.

"Nikada nećemo prihvatiti Šmita", vikali su uglas – pa prihvatiše.

"Nikada ne bih radio i pisao za režim", galamila su neka novinarska pera – pa otišli da rade u preduzeća i institucije gdje ta ista vlast, za koju nikad ne bi ništa radili, diktira pravila igre.

E, svi su se uglas zato sjetili onog što je izgovorila ova „naša“ trojka progonjena od vanustavnog Suda.

Pa podsjećaju kako su rekli: "Nećemo NIKAD u Sud." Pa ih stiglo nikad.

Kao i sve ostale što je stiglo. Nije to isto – čujem vas kako mrmljate kroz bradu, koja nije bila tako gadljiva na neke dogovore, donacije i parice, da prećute ili proglase jedne za izdajnike, druge za plaćenike, treće za podanike.

Ma znam, ne bi vi to nikad. Ali zato znate ko bi. A nismo svi isti. I to je jedina istina. I nećemo nikad ni biti. Zapišite i ovo nikad. Jer i "nikad ne reci nikad" ima svoj izuzetak. Da potvrdi pravilo.

Možemo se slagati i ne slagati, može ovaj biti njihov i naš, kupljen i prodan, za jedan ručak ili milion – dva.

Svi smo jednom rekli nikad, pa nas stiglo. Ali ima jedno NIKAD i nemoj da vas ikad stigne:

Nikad nemoj protiv svog naroda, ni galamiti ni pisati.

Pljuj vlast, kritikuj, otkrivaj lopove, spasavaj poštene i sirotinju, ali nemoj protiv svog naroda boreći se kao za narod.

Prepoznaćete narod. Ne griješi narod nikad.

Brojite li još sva svoja nikad koja su vas stigla, ili ste prestali? Ili i dalje brojite samo tuđa?

Nastavite samo. I lagano se okrenite, eto vas stiže ono vaše nikad.

I nikad ne reci nikad. Ima ko broji i zapisuje. I ko briše.

Ima i ko važe čije se nikad teže, a čije se lakše prašta. I čije je skuplje, a čije jeftinije.

U politici se nikad ne zna. Zato nikad ne reci nikad.

Ponavljaj dok ne zapamtiš.