DELIJE I GROBARI

Ovo je tekst o delijama – sportskim i političkim. Ovo je tekst o delijama onim karakternim, ali i onim delijama koji misle da to jesu – neko ih jednostavno slagao. Ovo je tekst i o grobarima – političkim i diplomatskim. U najkraćem, možda je ovo navijački tekst. Ali vremena su takva. Pa svi smo mi navijači – samo neki to smiju priznati, a neki ne smiju. Ne zamjeram. Ali pamtim. Pamtim i kako se navijački dresovi mijenjaju kad tabele pokažu ko se penje prema vrhu, a ko pada prema dnu. Ko ispada iz lige, a ko ide dalje.

Vratimo se na DELIJE. Neke su delije tamo preko Drine zagalamile pošteno i iz lože otjerale američkog ambasadora. Neki će reći: "Pa što to, došao čovjek da navija." Tačno tako. Čim je dobio agreman, navijanje od tada nije prestalo. Ali prave delije znaju kako se navija – srcem i pošteno. Pa kad pobijedi bolji, čestitaš. Navijaš za svoje i ne daš na svoje. Ali poštuješ. Dobro, znam. Nekad se i potučeš. Zbog nepravde. Tako je to u krvi delijama.

Imamo i mi i lože i američkog ambasadora kojem su sudije svirale kraj. Ali, prije napuštanja lože, kad vidi da je utakmici kraj, vrišti vriskom očajnika da uvrijedi, ocrni, pljune igrače na raznim terenima. Pa u tom muku, dok čuje pištaljku koja je odsvirala kraj, pomiješa i igrače i sportove i lopte, pa napravi i faul i korake i sve po redu – i ode mu lopta tako u aut. A na toj putanji udari pravo u glavu onih kojima je taj nesportski udarac upućen.

Imamo i mi Delije. I te kako te delije zagalame na razne lože. A imamo i grobare. Ne mislim na navijače. Nego na one grobare što se prepadnu da, kada im “šefovi” pobjegnu ili budu otjerani iz loža, gube poslove, padaju na tabelama, odlaze u lijeve lige, pa onda počnu da sahranjuju svoje neistomišljenike lažima i prokazivanjem. Oni obilaze lože, ulaze na zadnja vrata, nose papire, prenose tračeve, navijaju samo za sebe. Ali udaraju nisko, ispod pojasa. Udaraju u cjevanicu. Štipaju. Nema fer pleja kod tih takvih igrača. Takve i navijači brzo prokuže. Ne vole ih. Ali trebaju im.

A ima i Delija raznih vrsta i igrača i navijača. Misle tako neki da su delije, da su vrlo važni igrači – pa da im niko ne može ništa. Pa kradu poene, namještaju utakmice, tendere, poslove. Može im se. Delije su, samoprozvane doduše. Pa kad budu uhvaćeni u krađi, onda oni galame, viču da ima onih što više kradu od njih. "Drž'te njih!" Pa onda skoče ovi drugi navijači, pa objasne da je to sve politika. Ma nemojte. Krađa je krađa, navijači. I kad se ukrade bod, i kad se proda utakmica. Nema velike i male krađe. Ima lopova i onih koji su pošteni.

Znam, svi smo mi navijači. Navijamo za svoje. Nama su naši lijepi i pošteni. Njihovi su lopovi i prodane duše. A ima i tamo i ovamo i delija i grobara. Onih političkih i ljudskih. Ne navijam. Gledam te sve utakmice i komentarišem. Takav mi posao. Gledam kako se smjenjuju u ložama. Neki sami odlaze, neke otjeraju delije, neke sahrane razni grobari.

Sudija uvijek na kraju svira kraj. Samo treba izdržati produžetke. Znaju to i DELIJE i GROBARI. Čini mi se da čujem pištaljku.