Kćerka generala Pavkovića: Barem će umrijeti okružen porodicom

Kao što Nebojša Pavković do samog kraja nije odustao od borbe kada je bilo najteže, Marija Pavković nikada nije odustala od borbe za svog oca.

Marija Pavković je ušla u birokratsku borbu kao što je njen otac ušao u borbu za slobodu i čast otadžbine, a ona je svoju ispovijest podijelila u emisiji "Neispričano" na Kurir televiziji.

Kćerka kaže da je dijagnostika bila značajno zakasnila, sa obzirom da u zatvoru nisu utvrdili od čega njen otac boluje mjesecima, a objasnila je i da je tretman u zatvorskoj bolnici bio gori nego u matičnom zatvoru u kome je general do pogoršanja stanja bio smješten.

Pavković objašnjava da se njenom ocu u drugoj polovini jula stanje pogoršalo, ali da se i ranije dešavalo da klone, izgubi svijest i bude sproveden u najbližu ambulantu:

"Uvjeravali su nas da nije ništa ozbiljno. On je tada krio i nije govorio meni da ne jede. Ne voli da se žali, uvijek se pravi da je sve dobro. Danas da ga pitate, rekao bi da je dobro, ne voli sažaljenje i ne voli da ga gledamo kao slabog. Kada je izgubio svijest, drugi zatvorenici su pomogli i stražari su ga sproveli do ambulante. Nisam znala da on tada već nije jeo desetak dana. Kada je izašao, rekao mi je i ja sam mislila da su možda problemi sa šećerom, pritiskom, apetitom, nismo znali šta se dešava. Nakon toga mu često nije bilo dobro, a nisu htjeli da ga sprovedu u bolnicu. Pisali smo i ja, advokat, ambasada, da pitamo zašto ga ne sprovode u bolnicu."

Pavković kaže da je došlo do toga da on, kao neko ko ne traži pomoć često, je zamolio kćerku da urgira da general dođe do ljekara i bolnice:

"On je samo ležao, nije jeo, nije pio. Odlučili su da ga sprovedu u pravu bolnicu u nekom manjem mjestu. Obavijestili su nas o ozbiljnosti situacije, a došlo je do toga da je alarmantno. Kada sam shvatila da je u gradskoj bolnici gdje mogu da ga vidim, nije u zatvoru, ja sam odlučila da odem tamo. Anksioznost dolazi od nečinjenja, ako imate neku tešku situaciju, želite da krenete u akciju, bolje se osjećam nego da sjedim i telefoniram. Tada sam odlučila da dođem do njega i vidim izvještaje, šta se tačno dešava" kaže kćerka.

Ona kaže da je 2. avgusta otišla da vidi svog oca, a tada je donijela i odluku da će početi sa direktnom akcijom:

"Kada neko ko se nikada ne žali, nikada ne kaže da ima neki problem, ako on kaže da mu je loše, znate dokle je došlo. Tada je već tražio moju pomoć. Zna da sam ja za njega i članove moje porodice takva, povučena sam i nisam nametljiva, ali kada je neko moj u pitanju postajem dosadna i uporna. Nema stajanja. Odlučila sam da idem tamo sa jednim ciljem, da ga živog dovedem u Srbiju, i to je tako moralo da bude. Znala sam da je teško, mnogi su mislili nemoguće, ali to je bio moj cilj."

Marija Pavković kaže da nije očekivala da će on magično ozdraviti kada kroči na tlo Srbije, ali je željela da se vrati u svoju zemlju:

"Mislila sam da ili ima šanse da se bolest stavi pod kontrolu, da mu bude bolje, a ukoliko nema šanse, bar će umrijeti okružen svojom porodicom i ljudima koji ga vole, a ne sam, zaključan u ćeliji, u mjestu gdje niko ne razumije njegov jezik i ne trudi se da prevede šta ima da kaže. Samo sam razmišljala da je njemu loše, meni kada je loše prija mi pažnja, da mi neko da čaj, a zamislite da ste u takvim bolovima, da imate tu bolest i ležite sami, zaključani u sobi po čitav dan. Vjerujete da ćete umrijeti tu sami, ni krivi ni dužni, bez podrške i nekog da vas drži za ruku i pomogne vam" kaže Pavković.

Penzionisani general vratio se u Srbiju, nakon što je Međunarodni rezidualni mehanizam u Hagu donio odluku o njegovom prijevremenom puštanju sa kazne od 22 godine zatvora, i to zbog ugroženog zdravstvenog stanja.