Istok ili Zapad? Srbija na raskršću suvereniteta i kapitulacije

Povodom najnovijih odluka Vlade Republike Srbije, uvođenja sankcija kompaniji NIS od strane SAD, ali i najave dolaska visokih američkih predstavnika, treba napraviti paralelu sa događajima iz devedesetih godina, u trenucima kada je naša zemlja bila izložena političkim pritiscima čiji epilog su bile sankcije, a kasnije i NATO bombardovanje.

Kada su devedesetih uveli sankcije SR Jugoslaviji, to je bio samo jedan od koraka ka potpunom ekonomskom i društvenom razaranju zemlje, nakon čega je otvoren prostor za opravdavanje vojne agresije. Medijska propaganda koja je demonizovala Srbiju u očima međunarodne javnosti takođe se odvijala postepeno, uz svesrdnu pomoć i domaćih aktera u vidu NVO. Na taj način stvorena je „neophodnost intervencije “, a sve u cilju nametanja volje, kontrole i radi interesa zapadnih sila.

Vrlo sličnu situaciju kao devedesetih imamo i danas. Uprkos iluziji ravnoteže da je politički odnos Srbije sa Moskvom i Vašingtonom ili Briselom isti, to je neuporedivo. Ova dva centra moći ne mogu biti tretirana kao jednako bliski saveznici, jer se njihovi interesi suštinski razlikuju. Dok Vašington u velikoj mjeri nameće svoj geopolitički dnevni red, Moskva nudi saradnju koja je često zasnovana na obostranom interesu i istorijskim vezama.

I taj odnos vidi se u svakoj situaciji. Protesti koji već mjesecima potresaju Srbiju, za Rusiju su očigledan pokušaj obojene revolucije, dok su za Zapad borba za bolje i pravednije društvo. I upravo kroz ove posljednje blokade vidimo licemjerje na djelu — dok ruski mediji izvještavaju o pokušaju destabilizacije, zapadni ne mijenjaju narativ, već navijaju da se režim sruši, izveštavajući o Srbiji kao o društvu bez demokratije, ali kao leglu korupcije. Istovremeno licemjerno hvale režim i postavljaju nemoguće uslove, prije svega da se odreknemo jedinih strateških partnera koji u Srbiji ne vide samo interes, već i prijateljstvo zasnovano na zajedničkoj istoriji, kulturnim vezama i uzajamnom poštovanju. Dok sa jedne strane zapadni zvaničnici ističu važnost stabilnosti u regionu, sa druge strane kontinuirano nameću uslove koji narušavaju tu istu stabilnost. Od nas se zahtijeva ne samo da se distanciramo od tradicionalnih saveznika poput Rusije i Kine, već i da prihvatimo politiku koja je direktno suprotstavljena našim nacionalnim interesima, posebno po pitanju Kosova i Metohije.

Pitanje je da li će sutra biti organizovane demonstracije protiv ovog političkog nametanja? Naša politička istorija bilježi snažne narodne proteste kada su se zapadni potezi pokazali kao prijetnja nacionalnim interesima. Ipak, uprkos sve izraženijem nezadovoljstvu građana, sve je očiglednije da je neko vrlo dobro strateški razmišljao, pa umjesto da na ulici imamo sto hiljada ljudi nacionalno svjesnih zbog ovih zapadnih ucjena, sankcija i Kosova i Metohije, mi imamo masu nevladinih aktivista, prozapadnih političara i sluđenih studenata koji nisu ni svjesni zašto su tačno na ulici.

Upravo je ta zamjena temelja narodnog nezadovoljstva jedna od najperfidnijih taktika koje se primjenjuju u današnjoj Srbiji. Ovakvo stanje na ulicama nije slučajnost, već rezultat dugogodišnjeg rada stranih fondacija i organizacija koje finansiraju i obučavaju pojedince i grupe sa jasnim zadatkom — da onemoguće svaki pokušaj stvaranja autentičnog nacionalnog pokreta koji bi mogao biti protivteža diktatu globalnih centara moći.

Ironija je u tome što su upravo ovi, naizgled opozicioni pokreti, postali saveznici vladajuće strukture u održavanju status kvo. Njihovo djelovanje smanjuje mogućnost organizovanja narodnih protesta koji bi mogli ugroziti politiku kapitulacije pred zapadnim zahtjevima.

Zabrinjavajuće je što se u medijima sve manje govori o stanju na Kosovu i Metohiji. Progon srpskog naroda, ne tiho, već vrlo glasno etničko čišćenje praćeno ucjenama, otimanjem imovine i svakodnevnim zastrašivanjem od strane šiptarskih terorista prolaze bez adekvatnog odgovora. „Rješavanje“ problema, sada već ne kosovskog pitanja, već zaštite Srba na Kosovu i Metohiji, svelo se na svakodnevno sumiranje događaja od strane Kancelarije za Kosovo i Metohiju, gdje nam, kršeći ruke, saopšte ko je juče uhapšen, koja institucija više nije u rukama Srbije i koliko srpskih kuća je zapaljeno.

Sve ovo samo jasno ukazuje na nedostatak jasne strategije, ali i da je podilaženje međunarodnim centrima moći došlo do zida, jer više nemamo šta da ponudimo u zamjenu za jedno ogromno ništa. Prozapadnu opoziciju tema Kosova i Metohije zanima taman koliko traju predizborne kampanje, ali i u tim trenucima gledaju vrlo podijeljeno na ovaj najvažniji problem.

Ali, osim toga što nemaju prigovora, osim onih populističkih, danas je i opozicija vješto prećutala da je na sjednici Vlade usvojena još jedna odluka o projektima vještačke inteligencije iza koje stoji satanistička agenda Klausa Švaba i grupacije iz Davosa. Iako ovaj naizgled bezazleni projekat i tehnologija djeluju kao korak ka budućnosti i tehnološkom napretku, suština ovakvih inicijativa liježi u potpunoj kontroli nad društvom…

Iako ovaj na prvi pogled bezazleni projekat i tehnologija djeluju kao korak ka budućnosti i tehnološkom napretku, suština ovakvih inicijativa liježi u potpunoj kontroli nad društvom. Grupacija okupljena oko Svjetskog ekonomskog foruma, predvođena Klausom Švabom, već godinama promoviše koncept koji se, iza fasade inovacija i održivog razvoja, svodi na centralizovanu kontrolu resursa, informacija i ljudskog života. Uvođenje vještačke inteligencije u ključne društvene tokove, od zdravstva do obrazovanja, predstavlja jedan od glavnih alata za sprovođenje takozvanog „Velikog reseta“, čiji je cilj globalno resetovanje društva u skladu sa interesima male elitne grupe, tzv. duboke države, koja, uprkos promjeni američke administracije, nažalost neće nestati.

Ako je vlast spremna da servilno prihvati sve što dolazi od strane Zapada, postavlja se pitanje – da li zaista nema dovoljno snage ili, još gore, volje da se odupre bar onome što je unutrašnja stvar države, poput obrazovnog sistema? Dok uvode strategije koje proizilaze iz agende Klausa Švaba, istovremeno se tek ponekad pomene činjenica da nam se djeca i dalje obrazuju iz udžbenika izdavača iz Hrvatske i Njemačke. A ako neko nije poznat po blagonaklonom odnosu prema srpskoj istoriji, kulturi i identitetu, to su onda ove dvije zemlje.

Prozapadnoj opoziciji ova činjenica, naravno, ne smeta – štaviše, oni u tome vide priliku za dalju „modernizaciju“ društva u skladu sa zapadnim sistemom vrijednosti, u kojem je svaki nacionalni narativ nepoželjan i retrogradan.

Zašto nam se onda djeca još uvijek obrazuju iz udžbenika stranih izdavača? Ovo pitanje je suštinsko, jer otvara temu koja je, možda čak i više od ekonomske ili političke, ključna u potčinjavanju jedne nacije. Ako izgubimo pravo da obrazujemo sopstvenu djecu u skladu sa vrijednostima koje želimo da njegujemo, onda gubimo i budućnost.

I dok smo svjedoci bespogovornog prihvatanja zapadnih naloga u svim ovim oblastima, logično je postaviti pitanje – da li je zaista moguće da je strah od reakcije Vašingtona i Brisela, ukoliko bismo pokušali da produbimo odnose sa Rusijom, Kinom i ostalim zemljama BRIKS-a, razlog zašto ćemo ostati paralisani, a vrlo vjerovatno i na putu za nestanak?

BRIKS sve više privlači nove članice koje žele da se distanciraju od hegemonije Zapada i uspostave pravedniji ekonomski i politički porijedak. Srbija, iako prirodno zainteresovana za saradnju sa tim blokom, iako nas, za razliku od Zapada i Evropske unije, većina članica BRIKS-a vidi kao prijatelja, ostaje po strani. BRIKS nudi upravo ono što nam je najpotrebnije – alternativne izvore finansiranja, trgovinu bez sankcija i mogućnost jačanja suvereniteta kroz saradnju sa državama koje poštuju principe nemešanja u unutrašnje stvari drugih zemalja. Ali, umjesto da iskoristimo ovu priliku, mi nastavljamo da ignorišemo blok koji se sve više pozicionira kao globalni ekonomski i politički faktor. Ovo ignorisanje ne samo da je nelogično, već pokazuje nedostatak vizije naše spoljne politike.

Zašto još uvijek ovo pitanje nije došlo na dnevni red skupštine, kao i pitanje zakona o stranim agentima koje je podnijeto kao prijedlog? I zašto kupujemo „Rafale“ od Francuske? Zašto je izabrana Francuska, zemlja koja se nikada nije pokazala kao strateški partner Srbije, umjesto da se kupovina obavi od država koje su nam istorijski bile naklonjene, poput Rusije? Dok se sa jedne strane govori o modernizaciji vojske i potrebi za savremenim vazduhoplovima, sa druge strane ostaje nejasno zašto je izbor pao na zapadnu tehnologiju koja ne samo da je izuzetno skupa, već nas dodatno vezuje za zemlje koje su pod snažnim uticajem NATO alijanse.

Francuska neće postati naš zaštitnik u Briselu zbog nekoliko prodatih aviona – ko god to misli, politiku posmatra krajnje naivno – niti će to uticati na njen stav o Kosovu i Metohiji. Umjesto toga, Srbija ovim približavanjem NATO-u rizikuje da izgubi i ono malo preostalog manevarskog prostora koji ima u odnosima sa Rusijom i drugim državama koje nam pružaju podršku u zaštiti teritorijalnog integriteta.

Kao što smo već naveli, istorija se ponavlja, samo su danas tačke geopolitičke moći pomjerene i na čelu Rusije nije pijani Jeljcin, već neko ko nam je više puta ponudio ruku pomoći, koja i dalje stoji, ostaje da samo da se vidi da li ćemo da potonemo ili ćemo prihvatiti i konačno isplivati iz zapadnog živog blata.

Sofija Marić / Vaseljenska