Hrvatska se ponovo obračunava sa mrtvim Srbima - smetaju im i spomenici

U Srbiji postoje čitava groblja neprijateljskim vojnicima, njemačkim i drugim koji su vršili zločine u Prvom i Drugom svjetskom ratu, kao i mnoga druga groblja različitih okupatora i napadača. Upravo to i jeste razlika između Hrvata i Srba, jer je Srbija ratnička država, ratnički narod koji je poštovao i neprijatelja.

Ovako nekadašnji sudija i predsjednik Dokumentaciono-informativnog centra "Veritas" Savo Štrbac objašnjava razliku između srpskog i hrvatskog postupanja sa mrtvima, a povodom početka implementacije Zakona o grobljima koji Hrvatima omogućava da srpske spomenike ruše i uklanjaju.

Ovaj zakon predviđa da se svi spomenici koji "vređaju" vjerske, nacionalne, etničke osjećaje građana Hrvatske, koji "vrijeđaju" vrijednosti domovinskog rata ili veličaju okupatore i agresore, što su za njih ЈNA i domaći Srbi - budu uklonjeni.

Domovinski pokret pokrenuo je postupak rušenja dva nadgrobna spomenika u selu Žagrović kod Knina, jer smatraju da nisu u skladu sa ovim zakonom, te da vrijeđaju i omalovažavaju takozvani domovinski rat.

Riječ je o dva nadgrobna spomenika na kojima su preminuli u uniformi Јugoslovenske narodne armije.

Ovi "uvredljivi" spomenici prijavljena su za uklanjanje u Vukovarsko-sremskoj, Sisačko-moslavačkoj i Šibensko-kninskoj županiji.

Smeta im prazna kapela

U toku kampanje za donošenje ovog nakaradnog zakona, Domovinski pokret, koji je inače inicijator zakona, često je komunicirao sa hrvatskom javnošću i u samom Saboru. Oni su rekli da će se srušiti između 40 i 60 spomenika, ali da se neće rušiti spomenici koji su izgrađeni prije 30. maja 1990. godine, već samo oni podignuti poslije.

Taj zakon o grobljima se u radnoj verziji zvao Leks Šoškoćanin, po Vukašinu Šoškoćaninu, komandantu Borova sela gdje je drugog maja 1991. došlo do sukoba između domaćih Srba i hrvatskih snaga.

Vukašin je postao srpski heroj i legenda, ali je polovino maja iste te godine završio u talasima Dunava pod još nerazjašnjenim okolnostima. Porodica mu je izgradila kapelu i tu stavila njegovo tijelo, a na ploči je pisalo ko je i šta je.

To je bolo oči Hrvatima sve ove godine i oni su dugo razgovarali o tome da ga uklone. Njegovo tijelo je preneseno u Vojvodinu, a prošle godine u julu su tu ploču razbili, po mraku naravno, nakon čega je potpuno uklonjena.

Nema više ni Šoškoćanina, ni ploče, ali Domovinski pokret insistira da se čak i kapela sruši, rekao je Štrbac za Sputnjik.

Domovinski pokret čine "čistunci" koji su prošle nedjelje osnovali komisiju za, kako oni kažu, "utvrđivanje istine" vezane za Drugi svjetski rat i vraćanje kostiju ustaša i domobrana pobijenih po Sloveniji i Austriji.

Oni jednostavno teže tome da "očiste" Hrvatsku po ugledu na svoje uzore naciste i oni moraju, kako sami kažu, "ukloniti sve ono što je četničko da ne zagađuje hrvatsku zemlju", objašnjava Štrbac.

Njihova desnica politički preživljava na osnovu toga, a što više mrze Srbe i sve što je srpsko, to su "desniji".

Bez časti i ljudskosti

Prijavu za uklanjanje spomenika može da podnese bilo ko, a Domovinski pokret je prije desetak dana podnio prijavu za jedanaest spomenika koje treba srušiti na području Vukovara, dok je njihov štab iz Šibensko-kninske županije podnio zahtjev da se sruše i dva spomenika u Žagroviću.

Domovinski pokret svu svoju političku poziciju i opstanak na političkoj sceni gradi na lažnom čistunstvu i na taj način održavaju državni narativ.

Oni ga ovim još više produbljuju, a taj zvanični hrvatski narativ jeste da je 1991. agresiju izvršila ЈNA, koja je za njih okupatorska vojska, uz pomoć lokalnih Srba koji su tamo živjeli. Za njih su i jedni i drugi neprijatelji i okupatori.

Štrbac podsjeća da u Srbiji postoje grobovi neprijatelja i okupatora iz minulog vremena, oni su dostojno sahranjivani i ukazivana im je ratnička počast.

Uvijek se u istoriji ginulo, kaže on, bilo je ratova na svim stranama, bilo je promena granica i nema evropskog carstva koje na ovim prostorima nije prolazilo i koje nije ratovalo jedno protiv drugih. Grobova je, kaže, svuda, ali odnos prema grobovima nije isti.

Hrvati su čak porušili i spomenik Nikoli Tesli usred Gospića, a sad ga veličaju da je njihov.

Porušili su ne tako davno i oko 3.000 spomenika partizanim i ostalim antifašistima, poginulim ljudima u Drugom svjetskom ratu.

Ovo sve govori o jednom narodu, hrvatskom narodu, koji opstaje na političkoj sceni isključivo na osnovu mržnje prema Srbima.

U zavisnosti od količine mržnje prema Srbima, njihove stranke dobijaju glasove.

Što je veća netrpeljivost i mržnja, oni dobiju više glasova sa desnice.

Dosta ljudi u Hrvatskoj podržava ovaj zakon, a to se vidjelo i po glasanju u Saboru kada niko nije bio protiv.

Strah od ćirilice

Iako je zakon nečuven, Evropska unija i međunarodna zajednica ne reaguju na njega.

Ipak, oni ne reaguju ni na gore stvari, podsjeća Štrbac, ali takođe dodaje da kada se sam zakon pročita, on i ne djeluje tako sporno.

Toliko je dobro "zakukuljen", tvrdi Štrbac, inače bivši sudija.

Mi Srbi, oni koji su ostali u Hrvatskoj, ali i oni koji su prognani, imamo tamo grobove svojih predaka, pa i svoje djece koja su tamo poginula. Njihova imena su ispisana ćirilicom i bez obzira na to kada su umrli, bez obzira na to što su bili djeca ili starci, bojimo se da će njihovi spomenici takođe biti srušeni. Bojimo se s pravom, jer je toga bilo i ranije, prije donošenja ovog zakona.

Spomenici su uklanjani zbog samovolje lokalnih šerifa, milom ili silom, kaže Štrbac.

Oni pametni, koji nisu htjeli da rizikuju, prenijeli su spomenike i tijela, odnsono posmrtne ostatke svojih najmilijih na neko bezbijedno mjesto, u Srbiju.

Nažalost, posmrtni ostaci se i dan danas prenose sa mjesta na mjesto, a ćirilica je počela da se izbjegava na spomenicima, kako mrtvi ne bi bili dirani.

Ovaj zakon postiže svoj efekat i ljudi su iz straha da im neko ne dira mrtve počeli da klešu nadgrobne natpise u latinici, zaključuje Štrbac, prenosi Sputniknews.com.