"Veritas": Golgota kupreških Srba u hrvatskim kazamatima 1992. godine

Od onih koji su preživjeli golgotu hrvatskih i hercegovačkih kazamata, mnogi su u međuvremenu pomrli, a oni koji su još živi osakaćeni su i fizički i duševno, navode iz "Veritasa".

Prije 33 godine hrvatske jedinice sastavljene od pripadnika ZNG, HOS i HVO napale su i zauzele srpska sela na kupreškoj visoravni u jugozapadnoj Bosni, uključujući i gradić Kupres.

Od 3. do 6. aprila 1992. godine ubili su 54 srpska civila i teritorijalca, a oko 150 odveli u logore u zapadnoj Hercegovini i Hrvatskoj, gdje su neki ubijeni, a ostali užasno mučeni.

Pripadnici hrvatskih formacija su 6. aprila u restoranu firme "Kvalitet" u Kupresu sakupili šezdesetak teritorijalaca i civila i odmah po predaji, pred ostalim zarobljenicima, ubili Stevu Lugonju /26/ i Dragana Čelebića /26/.

Narednog jutra, hrvatski vojnici su zarobljene Srbe, polugole, po snijegu i hladnoći, tjerali da hodaju prema 23 kilometra udaljenoj Šujici i na tom putu iz vatrenog oružja likvidirali Žarka Živanića /46/.

Od Šuice su ih istog dana kamionom prevozili do Splita i usput ih fizički i psihički žestoko maltretirali.

Po dolasku u Split, jedan hrvatski vojnik je, ničim izazvan, palicom udario Petra Spremu /47/, koji je od udarca pao i udario glavom o ivičnjak, nakon čega mu je pjena udarila na usta, a nakon nekoliko dana umro je u zatvoru.

U Splitu su ih zatočili u zloglasni logor "Lora" i tu su zatekli desetak komšija zarobljenih u Donjem Malovanu i još neke Srbe iz Prebilovaca i Mostara. U "Lori" je uslijedio nastavak mučenja: spajanje na induktorsku struju poljskog telefona, "samoudaranje" glavom u zid, međusobno udaranje zarobljenika…

Nakon šest dana provedenih u "Lori" kamionima ih dovoze u Zadar, gdje ih razdvajaju u dvije grupe i gdje se nastavlja mučenje.

Nakon dva dana provedena u Zadru, ponovo ih tovare u kamione, s tim da su prethodno osmoricu izdvojili: Ljupka Milića /51/ i njegovog brata Ratka /54/, Spasoja Kanlića /35/, Slavka Dragoljevića /46/, Dušana Nikića /41/, Mirka Čivčića /30/, Dušana Milišića /33/ i Јovu Marića /49/.

Ostale dovoze u Eminovo selo kod Duvna, gdje su ih ponovo maltretirali i iživljavali se nad njima.

Nakon dva dana odvoze ih u Vrgorac, ali ne sve - i ovdje su osmoricu izdvojili: braću Dragana /32/ i Milivoja /38/ Mašića, braću Radovana /40/ i Marka Mašića /41/, Ratka Lugonju /30/, Đoku Marića /60/, te Nikolu /35/ i Dušana /27/ Duvnjaka.

U Vrgorcu je uslijedilo isto maltretiranje kao i na prethodnim lokacijama, pa je od batina u ćeliji umro Mile Spremo zvani Migac /47/, koga su logoraši morali pokopati u obližnjem kamenolomu.

Nakon šest dana provedenih u Vrgorcu, preživjele zarobljenike odvoze u Ljubuški, gdje ostaju još dvadesetak dana i ponovo prolaze zlostavljanje.

Preživjeli zarobljenici razmijenjeni su 14. maja 1992. godine u Žitniću kod Drniša.

Јedan od njih Stojan Zubić /67/ razmijenjen je na nosilima i umro je od povreda tri dana kasnije u kninskoj bolnici.

Kupreški sveštenik Zoran Perković /33/, koji je zarobljen sa ostalim Kuprešacima i jedan od najžešće maltretiranih, razmijenjen je na istom mjestu devet dana ranije, a na razmjenu je došao sa osam slomljenih rebara.

Posmrtni ostaci dvojice Sprema predati su srpskoj strani u novembru 1993. godine.

Do danas se ne zna sudbina 16 zarobljenih kupreških Srba izdvojenih u Zadru i Eminovu selu.

Za opisanu golgotu kupreških Srba još niko nije odgovarao.

- Iz odluke Ustavnog suda Hrvatske u predmetu `Zubić protiv Hrvatske` od 26. septembra 2024. godine doznajemo da kupreške žrtve na hrvatskoj strani nisu ni evidentirane. Od oko 5.000 Srba po popisu iz 1991, na Kupreškoj visoravni ih sada živi 500 do 600 - navode iz "Veritasa".