Potresno svjedočenje: Ustaše su zaklale 22 člana moje porodice u jednom danu

Dragan Stijaković je kao dječak čudom preživio pokolj u Motikama 7. februara 1942. godine, tako što se zavukao pod krevet i gledao kako mu, jednog po jednog, ustaše bajonetom bodu članove porodice.

Stijaković je preživio, ali, kako sam kaže, njegova duša je zauvijek ostala u toj sobi. NJegovo svjedočenje nije samo zapis o monstruoznosti NDH, već i testament o tišini poslije smrti.

"Tog 7. februara oko 7.00 sati ujutru ustaše su poklale 22 člana moje familije. Čuo sam kerove da laju, pogledao sam kroz prozor i vidio sam ustaše u uniformi. Ispred njih na prtini su bila moja dva brata. Zavukao sam se odmah pod krevet koji je bio u sobi", ispričao je Stijaković za knjigu Lazara Lukajića "Fratri i ustaše kolju".

On navodi da je u sobi od petnaestak metara kvadratnih bilo njih ukupno devetoro, a ostali su bili van kuće.

"Dok sam se skrivao pod krevet, u sobi je nastala pometnja. Sva čeljad su bila na nogama. Neki su hodali po sobi, a neki skamenjeno stajali. Ja sam se sve dublje zavlačio pod onizak i poširok drveni krevet i namještao tako da mogu da vidim šta će se desiti u sobi, a da mene niko ne vidi. Djelimično su me zaklanjale i neke starudije pod krevetom", priča Stijaković.

Prema njegovim riječima, nedugo nakon što se počeo skrivati, u sobu je ušao mlad plavokos ustaša, kose mu je virila ispod kape.

"On mene ne vidi. U rukama drži pušku na gotovs, a na pušci bajonet. Pred njim je stajala moja majka Zorka. Ustaša za trenutak zastade na pragu, ne govoreći ni riječi niti praveći kakvu grimasu, samo kratko pogleda lijevo-desno, pređe preko praga i gurnu vrh bajoneta mojoj majci u grudi, kod lijeve dojke.

Potom pušku, koju je držao objema rukama, povuče prema sebi. Vidim kako iz majčinog tijela izlazi krvav bajonet. Majka ostade kratko da tako stoji, a krv joj curi niz haljine. Nije rekla ni riječi. I ustaša stoji pored nje. Zakratko. Potom se majka stropošta na pod", sjeća se Stijaković.

On priča da je, kad je već bila pala, ustaša bajonetom majku ubo u glavu, ispod lijevog oka.

"Nije pogodio oko. Majka nije pustila, ni glasa. Ostala je da leži na podu. Krv se probijala kroz haljine i razlivala po podu. Ostala čeljad u sobi, preplašena kao ovce kad vuk uđe među njih pa kolje jednu po jednu, skamenjeno su stajala i gledala šta ustaša radi. On ne progovara ni riječi, ne otvara usta, ne pravi grimase. Ne žuri, već mirno, hladnokrvno prekorači preko majke, pa poče da nabada jedno po jedno čeljade, kao da vilama nabada naviljke sijena", kazuje Stijaković.

On priča da se ustaša uopšte nije saginjao, što je njega možda i spasilo. "Nije me otkrio pod krevetom. Ja vidim donji dio njegovog tijela kako se kreće po sobi, ali se ne mičem. Ne mogu ni da se mrdnem. Kao da sam ukočen, skamenjen. Sve vidim i sve znam, ali ne mogu nijednim dijelom tijela da mrdnem", sjeća se Stijaković.

Stijaković navodi da mu je tijelo bilo obamrlo, a razum i čula živi. "I osjećanja su utrnula. Ne bojim se, ne uzbuđujem se. Nisam se bojao da će me zaklati. Strah je nestao. Dakle, samo taj jedan ustaša iskasapio je za kratko vrijeme s bajonetom na pušci osmoro naše čeljadi u sobi. On nije nikog klao, niti je u rukama imao šta drugo, osim puške s bajonetom na koji je samo nabadao jedno po jedno", svjedoči Stijaković.

Za sve to vrijeme, navodi on, drugi ustaša je samo stajao na vratima sobe, na pragu i gledao kako njegov drug bode.

"Nisu ni riječi međusobno izmijenili. Oba su ćutala kao nijemi. Da je rekao da izađem i stanem pred njega, pred bajonet, da me probode, ja bih to mirno i bez straha uradio. Čudan je to i neshvatljiv osjećaj. A ja sam to, proživio", ističe Stijaković.

Međutim, priča Stijaković, kasnije je sve to doživljavao i preživljavao na jedan drugi način, sa puno bola, patnje, straha.

"Gledao sam kako ustaše probadaju nožem moje najbliže i najmilije. Ja ne mogu opisati stanje u toj maloj sobi u kojoj je 7. februara 1942. godine bilo desetoro mrtve ili ranjene čeljadi i nas dvoje zdrave djece. Naročito je po njihovim reakcijama teško shvatiti i opisati šta su oni svjesno osjećali u duši, tako poluživi", navodi Stijaković.

On ističe da ni u filmovima strave i užasa, koje je kasnije gledao, nikada nije vidio takvu užasnu scenu jer mu i najužasnije izgledaju blijedo u odnosu na stvarni, opipljivi užas u toj maloj sobi u Motikama.

"Ja to ne mogu opisati ni zato što svih proteklih 60 godina od toga bježim, kao i sada dok ovo govorim. Zbog toga ja ovaj užas nisam nikom detaljno ni ispričao niti sam ga zapisao. Ja ne mogu i neću da se sjećam te sobe i pojedinosti u njoj. Sjećanjem samo preletim po njoj, pa bježim. I ovo kazivanje za mene je jako teško. Ipak, činim to zbog njih", kaže Stijaković.