Potresno svjedočenje Dušanke iz Kalinovika koja je preživjela granatiranje: Krv, jauci i smrt umjesto maturske proslave

Kalinovik, 3. jun 1995. godine. Stanislava Koprivica, djevojčica od 14 godina, poginula je od neprijateljske granate. Njena vršnjakinja i drugarica Dušanka Nišić jedva je preživjela. Još četvoro maloljetnika tog dana je ranjeno.

Sve se dogodilo na povratku iz škole. Otišle su po svjedočanstvo i spremale se za matursko veče. Stanislava je bila učenik generacije. Umjesto maturske proslave, djeca su dočekala krv, jauke i smrt.

I trideset godina kasnije, naravno, niko nije odgovarao za ovaj zločin. Za ubijeno srpsko dijete, za ranjenu pravoslavnu nejač, nema pravde. Pred Sudom BiH vođen je postupak protiv komandanta tzv. Armije RBiH Ramiza Drekovića.

Epilog? 2023. godine, naravno, oslobađajuća presuda za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva na području Kalinovika.

Možda da su djeca bila druge vjere, drugih imena i prezimena, možda bi se danas o njima snimali potresni filmovi, dijelile nagrade po festivalima i kovali ih u heroje. Možda bi njihova priča bila na naslovnicama CNN-a i BBC-a, kao simbol patnje nevinih. Možda bi se njihova priča kao granata vinula i probila srca pravednih američkih i zapadnih konglomerata.

Ali, to su ipak bila samo srpska djeca.

Mrtva usta ne govore. Ali ovo je svjedočenje Dušanke Nišić Aškrabe. Djevojčice koja je umjesto bezbrižnog djetinjstva dobila gelere i duboke ožiljke po tijelu. Žene koja je preživjela i nastavila život sa dubokim ranama, vidljivim i nevidljivim.

Ovo je priča o ženi koja je preživjela grotlo pakla i ostala da živi sa tim teretom. Ona je dokaz. Ali nepravda boli više od gole rane.

“Ranjena sam 1995. trećeg juna i imala sam 14 godina. Bili smo u školi, nadoknađivali časove i to nam je bio završni dan. Došli smo do centra gdje smo se inače okupljali kada smo čuli granate iz pravca Treskavice. Mojih nekoliko drugara i ja smo pobjegli iza kioska misleći da ćemo se tu spasiti ali nismo uspjeli, granata je pala i ranjeni smo. Stanislava je poginula“, započela je Dušanka za Provjereno.info.

Mrtva drugarica joj ležala u krilu

Njena drugarica je pala preko nje, ležala joj je u krilu. Dušanka tada nije znala da je Stanislava mrtva. Na haubi „lade“ nju su prevezli u bolnicu. Teško ranjenu je nisu mogli staviti u auto jer je jaukala od bolova.

„Dolazimo pred Dom zdravlja i tu ispred nas pada druga granata. Srećom, ovaj put nisu dobro ciljali pa su nas promašili. Spasio me Stanko Elez i medicinske sestre. Imala sam unutrašnje povrede. Od stomaka, crijeva, slezena mi je izvađenja, pluća su bila otvorena... Svi organi su bili zakačeni osim srca. Prelomi ruke, kičme, rebara. Borili su mi se za život. U Domu zdravlja su me spasili jer su zatvorila pluća da dođem do Foče, doktori su tad rekli da su šištala kao pretis lonac“, rekla je Dušanka.

Operisalo je 13 hirurga

U Foči ju je operisalo 13 hirurga. Izgubila je do 4,5 litre krvi pa je vojska došla da donira. Pamti da joj je Simo Tepavčević odmah dao krv da preživi. Sekunde su bile u pitanju pa je krv išla direktno iz vene u venu. Njenom ocu su rekli da ne znaju da li će preživjeti.

„Operisalo me 13 hiruga četiri i po sata. Svaki hirug je bio zadužen za neki organ. 42 dana je bilo neizvjesno da li ću preživjeti, 42 dana doktori ni jednom nisu rekli mojim roditeljima da ću ostati živa. Mama mi je pričala da svaki dan kada otvori vrata bolničke sobe, ne zna da li će me zateći živu. Imala sam poslije toga još dvije operacije. Bila sam borbena. Gledali smo ranjenike koje dovode na intenzivnu njegu kod nas. Cijelu noć smo dozivali sestre, svi smo imali užasne bolove. Vraćaju mi se te stvari nekada, godinama je sve teže i teže“, kazala je Dušanka.

Poslije 42 dana doktori su rekli da će preživjeti i da može ići kući. Nakon godinu je uslijedila nova operacija jer su geleri počeli da izlaze iz tijela. Njih i sada ima u plućima i pored kičme ali se ne smiju izvaditi jer su na nepristupačnom mjestu. Imala je i veliku ranu na leđima punu gnoja, a poslije toga je bila i treća, i četvrta operacija...

„Nalaz prve komisije utvrdio je invaliditet od 100 odsto, dok je nalaz druge procijenio invaliditet na 80 odsto. Godinu nisam išla u školu. Bilo mi je teško proći pored mjesta gdje se sve dogodilo, i dan danas je. I kad sam se upisala u gimnaziju bilo je mnogo teško. Nova generacija, novi drugovi, novo sve. Stanislava i ja smo bile bliske. Išle smo zajedno u školu i živjele smo u istom mjestu. Nas četvero smo svaki dan bili zajedno, a tog kobnog dana smo zajedno i ranjeni. Ona je bila prelijepa, učenik generacije, jedno divno dijete. Bila je anđeo i to nije zaslužila“, priča Dušanka.

Suđenje Drekoviću

Suđenje Drekoviću za ovaj zločin počinje 2019. godine. Za preživjele je taj trenutak značio bar tračak nade, osjećaj da će se napokon kazniti krivac i da će se čuti njihova istina. Ali ono što su doživjeli u Sudu BiH bilo je novo poniženje. Omalovažavani su do te mjere da im je govoreno da uopšte nisu ranjeni tada u Kalinoviku već negdje drugo.

„Kome smo mi kao djeca bili krivi, zašto smo ranjeni, zašto smo bili mete i žrtve? Zašto niko ne odgovara za to? Zvali su nas da dajemo izjave, da idemo na suđenja ali od toga nije bilo koristi. Imala sam sva dokumenta, otpusna pisma, a oni su čak i to negirali. Odbrana Drekovića je rekla da nije moguće da sam tako ranjena jer da jesam, ne bih bila živa. Ustala sam, digla majicu i upitala da li žela da pokažem svoje ožiljke“, teško govori Dušanka.

Svjedoci koje je navela nisu ni bili pozvani da svjedoče.

„Sud je pobio sve naše izjave, lično sam imala sve dokaze da bi njegova odbrana rekla da to ne postoji. Rekli su da nismo dovezene u bolnicu Foča, da nismo ranjene u Kalinoviku, da nisam ranjena onoliko već su nas donijeli povrijeđene iz nekog sela i na tom mjestu pobacali. Svjedoci koje sam navela, ljudi koji su me vozili, spasavali, ni jedan svjedok nije pozvan na sud. Tražili smo da ispitaju svjedoke ali Sud BiH nije to uvažavao. Neki su čak i mijenjali iskaze tokom suđenja“, priča nemoćna Dušanka.

Gromoglasan aplauz za Drekovića

Posljednji udarac i so na ranu uslijedio je kada je nakon oslobađajuće presude za Drekovića odjeknuo gromoglasan aplauz u sudnici. Dušanka kaže da nije mogla vjerovati da nemaju ni zrno empatije. Da slave i aplaudiraju pred njihovim očima, bez imalo obzira.

„Svima su oduzeli telefone kada smo ulazili u sudnicu, niko nije smio da pisne. Drekovića su proglasili nevinim i iste sekunde je zazvonio telefon jednog muslimana. Presuda je odmah objavljena u medijima, a nije ni do kraja pročitana. Tu smo reagovali jer kako je taj čovjek smio imati telefon. Gromoglasan aplauz je dobio Dreković. Ne vjerujem da nisu imali nimalo empatije prema djevojčici koja je izgubila život. Bili smo ogorčeni. Sto puta sam se pitala šta sam Bogu zgriješila, imali smo samo 14 godina, zašto se to baš nama dogodilo i zašto niko nije odgovarao. Vjerovatno jer smo srpska djeca. Sud BiH je samo na strani Bošnjaka“, rekla je Dušanka.

Život je nekako morao da ide dalje. Ali nakon svega što je preživjela, ni njena država joj nije pomogla. Umjesto podrške, suočila se sa ćutanjem i ravnodušnošću. Godinama je živjela bez posla i bez sigurnosti, noseći na plećima traumu i svakodnevnu borbu za opstanak.

„Nikad ništa nisam dobila ili ostvarila od države, nikakvu pomoć. Nisam ni jednom otišla u banju ili dobila besplatno liječenje. Niko me nije pogledao. Srećom, rodila sam svog sina. On zna sve, pričala sam sa njim. Sve vidi i sve zna, mnogo je emotivan i jako mu je teško zbog te situacije. I on je ogorčen na sve. Samo imam želju da sam živa i zdrava svom djetetu, ako se ne desi ništa dok sam ja živa, možda će moje dijete dočekati pravdu,“ kroz suze govori Dušanka.

Poruka za buduća pokoljenja

Najviše je boli to što za zločin u Kalinoviku niko nije odgovarao. Smatra da se sve godinama svjesno zataškava.

„Mi kao da nismo postojali, kao da se ništa nije dogodilo i kao da nismo ranjeni. Srbi kao da su sami sa sobom ratovali. Ko je nas ubijao i ranjavao? Nemam više nikakvu želju, umorila sam se, prošlo je toliko godina. Ne zna se mnogo o pokojnoj Stanislavi, o nama. Smatram da bi se trebalo znati više o tome, da se daju izjave, snimaju filmovi, da se pokojna Stanislava proglasi osobom od javne ličnosti. Bila je dijete od 14 godina. Zar ne može da se na državnom i opštinskom niovu zna više o tome? Istina je da se ovo dogodilo i nema presude koja može to pobiti. Želim da buduće generacije i moje dijete znaju šta se dogodilo, da se zna da su srpska djeca ginula. Nije mi svejedno kada pričam o ovome ali otvaram rane i pričam budućim pokoljenjima da znaju“, rekla je Dušanka.