Majke koje su djeci poklonile drugi život

Dvoje mladih ljudi, dva različita grada, a dvije slične sudbine. Teške. Dok njihovi vršnjaci osnivaju porodice, maštaju o karijerama i bezbrižno grade svoje snove, njih dvoje biju najteže bitke. Za život. Od malih nogu su pod svjetlom aparata i tihim šumom dijalize. Bolnice, ljudi u bijelom, terapije, transplantacija… Borba, to je njihov život.

On je Damjan Blašković iz Doboja. Bubrezi su mu otkazali i prije rođenja. Ona je tridesetogodišnjakinja iz okoline Banjaluke. Dijeli Damjanovu sudbinu isto od rođenja. Na njenu molbu identitet ne otkrivamo ali ćemo i njenu priču ispričati.

Nikada nisu odustali. Nisu ni mogli jer su uz njih stajale njihove majke. Hrabre, jake i neustrašive pred svakom ljekarskom prognozom. One su postale donori organa i lavovskom žrtvom djeci dale drugi rođendan.

Prvim operacijama njihova djeca grčevito su se borila da prežive, a transplantacijom za novi život. Ovo su priče koje pokazuju da majčina žrtva i molitva mogu nadjačati i neumoljivu sudbinu. Počećemo onom koja uliva nadu onima koji čekaju transplataciju.

Tada dvadesetpetogodišnjem Damjanu iz Doboja majka Ranka Jovanović Blašković je donirala bubreg. Damjanova borba počela je još prije njegovog rođenja dok je bio ušuškan u majčinoj utrobi. Na ultrazvuku se vidjelo da je izlazni mokraćni kanal bio začepljen i to mu je uništilo bubrege. Doktori su prognozirali najgore: „Neće živjeti duže od dva dana. I zato su izazvali porod dvadeset dana ranije.

Damjan je ostao u beogradskoj Tiršovoj, dok su ljekari iz dana u dan, gotovo iz sata u sat, očekivali najgore. Njihove prognoze bile su neumoljive, dječak neće preživjeti. Majka Ranka priznaje da je tih dana krišom, u tišini svojih misli, razmišljala o transplantaciji, iako se tada o tome nije znalo mnogo. Nada je bila tanka, jedva vidljiva ali se majčino srce hvatalo za nju.

“Pripremali su nas na to da će umrijeti kad ga rodim. Sve sam se nadala da bih ga mogla dovesti kući, pa ako mora da umre, neka to bude u njegovoj kući. Pravila sam mu krišom neke jastučiće i benkice za bebe. I uspjeli smo ga dovesti kući, nije umro za dva dana kako su nam govorili. On je Božije čudo. Kad smo ga donijeli kući, onda sam molila Boga da ne umre danas, pa drugi dan, pa da ne umre sutra, prekosutra… Pa nemoj ni sad jer će bratu rođendan, pa nemoj još jedan dan. Tako sam se molila i provodila dane. I preživio je. Danas ima 28 godina”, započela je za Provjereno.info Ranka.

Prvih dana života pratile su ga operacije, kateteri i sterilne prostorije. Majka je pravila posebne pelene, nije ga smjela okupati u vodi, a u kući se dok je odrastao krilo meso, čokolada i jaja, sve ono što Damjan nije smio ni da okusi.

“Bilo je svega i svačega u našem životu. Često ga nazivam sunce iznad oblaka. Odmah po rođenju mu je je kreatinin bio loš. Imao je 15-ak operacija. Sa sedam dana su mu izvadili mokraćne kanale na stomak pa mokraća nije izlazila preko bešike već stomaka. Pravila sam posebne pelene, nisam ga smjela kupati odnosno zaroniti u vodu. Već po rođenju smo znali da će mu trebati transplatacija ali svi su očekivali da će umrijeti”, rekla je Ranka.

Ništa nije smio da jede. Ranka kaže da su ga othranili na palenti i piti od bundeve, dok je sve ostalo bilo zabranjeno. U kući se krilo meso, čokolada, jaja. Sve ono što drugi doživljavaju kao sitne radosti, Damjan nije smio ni da okusi jer je predstavljalo opasnost. Čak ni odlazak u prodavnicu nije dolazio u obzir. Često kada bi jeli, Ranka i ukućani bi to činili krišom, dok ga baka ili njena sestra čuvaju.

Sa tri i po godine krenuo je na kućnu dijalizu. Svake noći su svirali alarmi, majka je ustajala, okretala ga, pazila da sve ostane sterilno.

“Ugradili su mu kateter na stomaku, nije smio ni da se kupa, sve je moralo biti sterilno. Bio je godinu i po na dijalizi, svaku noć smo je radili. Zapišti alarm, ustanem, okrenem ga, pazim, a sve mora biti sterilno. Sve je to bio teret ali svi su nam pomagali, i suprug, moja sestra i majka”, kazala Ranka.

Bilo je trenutaka kada se činilo da život stoji samo između bolnice i kuće. Ali Ranka se borila da Damjanu priredi i one male, dragocjene radosti.

„Sitnice su nas veselile. Sjećam se kada smo išli u Grčku na more. Nas šestoro, aparat za dijalizu i sto litara tečnosti u gepeku. On je tada imao kateter na stomaku. Nabavila sam mu flastere, steznjak, pa preko toga kupaće gaće. Smio je u more samo deset minuta i onda bismo trčali nazad u smještaj da sve dezinfikujem, ali i tih deset minuta nama je značilo kao čitavo ljeto”, istakla je naša sagovornica.

Nakon brojnih operacija, prvi bubreg Damjan je dobio kadaverično i sa pet godina u Torinu. Put do prve transplantacije vodio je kroz Đenovu gdje su obavljeni ključni zahvati. U Đenovi su zatvorili jednu stomu, povezali mokrćani kanal i jedan bubreg sa bešikom pa je konačno počeo normalno da urinira. Nakon mjesec su zatvorili i drugu stranu i onda je krenuo na dijalizu.

Za prvu transplantaciju postojali su strogi uslovi: najmanje osam kilograma težine, 80 centimetara visine i značajna finansijska sredstva. Damjan tada nije ispunjavao ni težinu ni visinu, a kreatinin mu je već bio visok, između 700 i 800. Ipak, operacija je uspjela, a bubreg je izdržao osamnaest godina, dajući mu neprocjenjivu šansu za život.

Njegova majka mu je 2023. donirala drugi bubreg. Taj proces nije bio lak, mnoge stvari su se zakomplikovale ali ljubav, upornost i odlučnost porodice nadvladale su sve zapreke na putu.

“Muž i ja smo odmah ljekarima rekli da smo oboje raspoloženi donirati bubreg, nije bitno ko će to biti pa smo uradili tipizaciju. Prva varijanta je bila da to uradi suprug ali je stigao nalaz da imaju previše antitijela. Prethodno smo 2017. doživjeli velike probleme. Kreatinin je skakao, Damjan je morao raditi hemodijalizu, na ruci mu se napravila fistula i to nije uspjelo. Onda je napravljen kateter debljine prsta i dugačak 20cm na stomaku. Peritonealna dijaliza je vrlo opasna. Čekali smo da zakažu mene za pregled”, ispričala je Ranka.

Stanje se pogoršalo 2022. godine kada je Damjan počeo da urinira krv pa je to ubrzalo proces transplatacije. Imao je i temperaturu stalno. Ranka se prisjeća da su se tada često osjećali nemoćno.

“Dobio je urosepsu, nekad je CRP bio i preko 500, a od toga se umire. Ali, izvukli smo se! Za vrijeme poplava u Doboju dobio je kriptosporidiju, često je povraćao, bio u bolnici, na infuzijama. Gledala sam kako dijete vene. Išao je i na plazmaferezu, mijenjanje krvi. Često smo padali, često je izgledalo da nema izlaza ali smo ipak ostajali pozitivni, ja kao majka i najviše. Nikada nisam dala reći da je bolestan, da nešto ne možemo. Kad su se radile plazmafereze, iako je bio veliki, bila sam sa njim. Čim završi, odemo prošetati. Volio je tada pojesti hamburger, sjednemo u park i nama je to bila radost. Nešto što je nekome obično, nama je bilo veliko”, kazala je Ranka.

Baš pred Novu godinu, 30. decembra, stigao je poziv da dođu u Padovu. Taj datum postao je zaista simbol novog početka. Tada su mu izvadili bubrege i rekli da će za mjesec dana konačno uraditi transplantaciju.

“Oboje smo dobro podnijeli operaciju. Sad kad se sjetim, ne znam ni gdje sam išla, ni kako, nisam ni razmišljala o tome, samo mi je bilo u glavi da on bude dobro. Kad sam se probudila iz anestezije, rekli su da će on proći pored moje sobe poslije operacije pa uopšte nisam spavala. Samo sam čekala i čekala. Prošao je pored moje sobe i digao palac da pokaže da je dobro. Samo sam rekla, dobro je, sine moj. Srce mi je bilo prepuno, bubreg je odmah proradio”, priča Ranka.

Damjan danas živi život koji se nekada činio nedostižnim. Njegov život izgleda gotovo uobičajeno. Sve može da jede, pije, druži se, a ponekad čak popije i pivo. Ipak, iza te normalnosti krije se strogi režim jer pije dosta lijekova.

“Damjan sve može da jede i pije ali i koristi dosta jakih lijekova. Dok je išao u školu, namjestila sam da lijekove pije kad je veliki odmor. Alarmi, alarmi i alarmi su svirali. Sada dva puta dnevno pije terapiju, sve lijekove pije odjednom”, objasnila je Ranka za Provjereno.info.

Ranka zna šta znači živjeti u kući sa bolesnim djetetom. Zna težinu svake noći u kojoj čekaš alarm, zna nemoć kada gledaš dijete prikopčano na aparat. Zna besane noći, sterilne sobe i terapije. Ali poznaje i vjeru, snagu majke, porodice i svog djeteta koje ne odustaje.

„Mnogi čekaju transplantacije u Minsku i kad će ih pozvati, ali ako roditelji mogu da doniraju organ neka to i urade. Živim sasvim normalno sa jednim bubregom, možda sad čak i više pazim na zdravlje nego ranije. Roditelji se moraju angažovati da djeci obezbijede normalan život. Tek kad je u kući bolesno dijete, zna se kroz kakvu se muku prolazi. Ko to nije doživio, ne može ni zamisliti“, iskrena je Ranka.

Zato danas šalje poruku i drugima, svima koji mogu da pomognu.

„Da svi imamo donorske kartice, da po zakonu svako ko umre bude i donor. Na tome se radi i nadam se da ćemo uspjeti. Koliko bi života bilo spaseno. Jedan donor može darovati dva bubrega, srce, jetru… Rekli su i da je crkva za to. To znači da svi možemo biti dio rješenja i spasiti nekome život”, rekla je Ranka.

Dok priče poput Damjanove ulijevaju nadu onima koji čekaju transplantaciju, u okolini Banjaluke odvija se još jedna borba za život, ovoga puta ispisana hrabrošću jedne majke i njene neustrašive tridesetogodišnje kćerke. Samohrana majka, koja je od rođenja kćerke nosila brigu o njenom zdravlju, danas joj priprema najveći dar - sopstveni bubreg koji će donirati u Padovi.

Njihova želja bila je da im ne otkrivamo identitet, ali njihova snaga i upornost jasno govore kroz svaku riječ ove priče.

Kćerka je već deset godina pod stalnom kontrolom nefrologa. Tri puta sedmično ide na dijalizu.

“Na početku nije išla na dijalizu ali smo bili pripremljeni da će do toga doći jer je bolest napredovala postepeno. Samo je bilo važno da ima čime da se dijalizira jer zbog manjeg rasta ima dječiji kateter. Nadali smo se da će transplantacija uspjeti prije dijalize. Borba je bila od samog rođenja ali sve smo uspijevale. Kada su rekli da se moramo pripremati za transplataciju, kao iz topa sam rekla da ću biti donor”, započela je za Provjereno.info majka.

Od 2017. godine radili su nalaze i planirali transplantaciju u Banjaluci, ali pandemija korona virusa je sve zaustavila. Kaže da su uradili million nalaza, što čovjek neće za života.

“Kćerka je jako disciplinovana. Ljekari su rekli da je nadmašila sva njihova očekivanja. 2017. godine doktor joj priča o transplantaciji, a ona mi kasnije kaže, on mi priča o tome, a ja znam da moram završiti fakultet. U tom momentu je o tome razmišljala (smijeh)”, rekla je ona.

U junu su bile na pregledima u Italiji. Kaže da ih je u bolnici dočekao stručan i topao tim koji je svakom detalju pristupao s najvećom pažnjom.

“Osoblje je zaista profesionalno, trenutno sa njima komuniciramo putem mejla. Pošaljemo im nalaz, a oni odmah odgovaraju. Oni se čak zahvaljuju nama, to je neviđeno. Operacija košta oko 100.000 KM ali Fond zdravstvenog osiguranja sve pokriva”, istakla je.

Najteže joj je bilo kad njenu kćerku nešto boli, a ona joj ne može pomoći. Nakon toga, najveći strah bio je da dobiju odbijenicu ili da nešto pođe po zlu u vezi sa transplantacijom.

“Jednom me je kćerka pitala: ʻAjd mi kaži, je l' ti stvarno misliš da ćemo mi ovo uspjeti ili je to samo tvoja želja?ʼ. Rekla sam joj da me to više nikada ne pita jer kako da nećemo, sve smo do sad uspjele. Rekla sam joj da se sjeti kako je svaki dan putovala na fakultet i da je bilo raznih prepreka, a ona se izborila sa svime. I da ide sve glatko u životu, koliko bi čovjek onda bio zadovoljan”, kazala je kroz suze.

Smatra da kod nas još nedostaje svijest o važnosti doniranja organa. Poznaje tek jednog čovjeka sa donorskom karticom koju ima jer je živio u inostranstvu. Kroz sve što prolaze, shvatila je koliko je važno širiti ovu svijest jer jedan čin dobrote, jedna odluka da se život produži drugome, može biti snaga i nada za mnoge porodice poput njihove.

“Organi mogu da žive u nekome drugom i da mu pomognu. Moja kćerka je po prirodi vesela osoba i sve će proći dobro uz Božiju pomoć. Vjera nas je održala i razgovori sa našim sveštenicima. Znam da su njene želje sad nakratko zaustavljene ali se nadam da će poslije transplantacije ispuniti sve svoje ciljeve. Jedna mlada sestra iz Beograda nam je davno rekla: ʻPoslije svake kiše Sunce sijaʼ i toga se i danas držimo”, rekla je.

Ove majke su gledale kako im djeca rastu u sijenci bolesti. Ali njihove ispovijesti nisu samo lične, one su poziv svima nama.

Doniranje organa nije, ne smije i ne treba biti apstraktna tema niti samo medicinsko pitanje. To je realnost koja nekome daruje život. Svaka sekunda čekanja može biti presudna.

Kroz iskustva pacijenata i njihovih porodica, jasno je da je potrebno više seminara, edukacija i kampanja kako bi se povećala svijest o važnosti doniranja organa. Potreban nam je i registar pacijenata kojima je potrebna transplantacija, lista donora kao i jasna evidencija onih kojima je obavljena.

Jedan donor može spasiti osam i poboljšati živote više od 50 ljudi. U našim porodicama možda upravo sada neko čeka tu šansu. A koliko ljudi nikada ne dočeka organ? Koliko porodica čeka danima, mjesecima, godinama, nadajući se pozivu koji može promijeniti apsolutno sve?

Svaki čovjek koji se odluči biti donor daruje život. Ne postoji veći pečat ljudskosti i humanosti.