Gardisti Republike Srpske - Sinovi otadžbine, vitezovi časti i straža slobode

“Obilježavamo sve važne datume za Republiku Srpsku, a naše učešće na defileu postalo je tradicija. U stroju je i ove godine bilo 117 boraca u čast naših 117 poginulih gardista. Nemamo nikoga drugog osim Republike Srpske, ona je garant našeg opstanka iako nas stalo napadaju”, rekao je ovo u intervjuu za Provjereno.info predsjednik Udruženja gardista Prve gardijske motorizovane brigade Glavnog štaba Vojske Republike Srpske Željko Dakić.

Dan Republike

Za gardiste, obilježavanje Dana Republike prepuno je emocija jer se prisjećaju palih saboraca, ponovo se sretnu oni koji se nisu vidjeli godinama, a nerijetko se prepoznaju i oni koji su jedni drugima spasili život. Dakić smatra da se zbog toga mora čuvati sjećanje na našu istoriju i svaki dio zemlje koji nam pripada.

“Kroz istoriju smo imali saveznike kojima smo pomogli, ne znam šta se tu promijenilo da smo mi Srbi za njih sad divljaci i zločinci. Odričemo se BiH ali griješimo, nije džaba prvi naziv bio Srpska Republika Bosne i Hercegovine, ne smijemo se odreći Grahova, Drvara, Glamoča, Petrovca, Sarajeva. Nikada ne govorim Istočno Sarajevo, istočni je Timok, a Sarajevo je srpsko“, kazao je Dakić.

Crna i surova Treskavica

Operacije poput „Cerske“, „Proljeće 93“, „Mač“, „Lukavac 93“, „Pancir 93“, „Treskavica“ neke su od ponosnih borbi koje su gardisti vodili na prvoj liniji jurišajući za slobodu i opstanak Republike Srpske. Mnogi od njih se nikada nisu vratili kući, ali sjećanja na njihove borbe i žrtve ostaju urezana u kolektivnom pamćenju.

Najcrnja im je bila Treskavica, priča Dakić dok brišući suze jer su pored teških borbi bitisali u još težim uslovima. Prisjetio se riječi generala Ratka Mladića koje im je prije nego što ih je poslao na Treskavicu rekao “da je ona strategijski najznačanija u BiH i ko nju kontroliše, kontrolište cijelo bh. ratište“.

„Treskavica je surova, ogroman snijeg, ciča zima. Naspram gardijske brigade stalno je stajalo pet neprijateljskih brigada. Nije bilo mjeseca u 1995. godini do potpisivanja Dejtona da nije bila ofanziva širih razmjera. Strašne borbe su se odigrale, najlakša je bila borba sa neprijateljem, teže je bilo bitisanje na Treskavici. Držali smo Đokin toranj, Pašinu planinu iznad 2.000 metara nadmorske visine. Bili smo na mjestima gdje se ne otopi snijeg, a padne novi. Stalno je vijavica, mećava, a helikopetrom su nas izbacivali na položaj“, priča naš sagovornik dodajući da je general Mladić bio strog ali pravedan te da im je njegova pojava ulijevala nadu.

Uz sve surove uslove koje su preživjeli, neizdržive zime, iscrpljujuću glad, stalnu neizvjesnost i huk granata, pred kraj rata ponestajalo im je municije i hrane.

„Sa sobom smo nosili konzerve, hljeb i drvo za sedam dana. Jeli smo smrznut hljeb, a po dva mjeseca se nismo kupali. Prešli smo na dva obroka dnevno. Konzerva gulaša od 900 g koja je među vojnicima bila poznata kao „devetka“ se dijelila na 12 gardista i uz to dobiješ četvrtinu hljeba. Jedan dan za doručak dobijemo 50 g slanine, a drugi malu marmeladu. U tim uslovima smo bitisali. Držala nas je mladost, ponos što si gardista, amblem koji nosiš i Republika Srpska“, rekao je sa suzama u očima Dakić.

Prvi oktobar 1994. je najcrnji datum u gardijskoj brigadi. Tada je uslijedila velika ofanziva muslimana, a cilj im je bio da zauzmu Bjelašnicu, dio Treskavice, Trnovo i Rogoj te da se spoje sa svojim snagama u Goraždu. Tako bi ponovo presjeki Srpsku na dva dijela.

„Bili smo svjesni toga i znali smo da ne smijemo to dozvoliti. Na Bjelašnici je tada bili oko 600 gardista, a prema procjenama, neprijatelja je bilo između 12 i 15 hiljada. To je bio pakao. Poginulo nam je 15 gardista u jednom danu, broj ranjenih nikada nismo utvrdili. Prosto je nevjerovatno kako smo zaustavili taj napad. Nismo dozvolili da nas rasture tek tako“, istakao je Dakić.

Pašina planina

Drugi najcrnji datum za gardiste je 15. april 1995. godine i bitka na Pašinoj planini na Treskavici. Muslimani su iskoristili loše vrijeme, prišli su i Pašina planina je „pala“.

„Koliko smo bili odlučni, odmah smo je sutradan vratili. Bio je to veliki juriš jer su nam gore ostali neizvučeni vojnici. Muslimani su tada izvršili pravi ratni zločin kada su ubili gardistu Sinišu Marića. Bio je teško ranjen, ležao je nedaleko od nas i mogli smo čuti njegove jauke i zapomaganje. Zatim smo čuli glas muslimana koji je rekao: „Ubij ga, majku mu srpsku“ i samo čuješ rafal. Klasičan ratni zločin. Kad smo se vratili u Kalinovik postrojeno je 176 gardista, a bilo nas je oko 600. Treskavica je Košare prije Košara. Na Kajmakčalanu je Gvozdeni puk izvodio borbe na 2.000 metara nadmorske visine, i gardisti su tako na Treskavici“, priča Dakić.

NATO bombardovanje

Njihova jedinica bila je jedina čiji su položaji direktno bili na meti NATO pakta ali su se i tome odlučno suprostavili. Stajali su čvrsto, prkosno, kao pravi sinovi ove zemlje. Iako suočeni s nadmoćnim neprijateljem i zastrašujućom silom, njihova hrabrost bila je jača od svih udara.

„Obje kasarne u Kalinoviku su nam srušili. Gađan je i Vodovod koji je bio savremeno renovinar. Tad je i strani faktor uvidio značaj Treskavice i otvoreno se stavio na stranu našeg neprijatelja. A, da mu pomogne, bombardovali su naše položaje sa ciljem da nas onesposbe. I tome smo se oduprijeli. Tada nam je skoro uništene materijalna baza za vođenje rata, magacini, oružje, ljudi su ginuli. Bombardovanje je trajalo od 6. do 12-13. septembra. Nisu imali više šta da bombarduju pa su se počeli iživljavati na nama. Sruše do temelja magacin pa ga onda sutradan ponovo gađaju“, priča Dakić.

Ratni put Prve gardijske brigade

Prvi zadatak na koji je brigada bila upućena je deblokada puta Zvornik-Milići-Konjević polje odnosno operacija "Cerska", a nakon toga donesena je odluka za oslobađane Podrinja.

„Početkom aprila 1993. nastavljena je operacija "Cerska", a zadatak je bio da se izvrši demilitarizacija Srebrenice i tu je gardijska brigada prvi put upotrebljena u cjelini. Tada je na Srebrenicu poslato 609 gardista koji su odigrali ključnu ulogu. Bilo je pitanje sata da padne u naše ruke i da bude potpuno oslobođenja. Tadašnja Armija BiH i 28. divizija su bile pred kapitulacijom ali je strani faktor odigrao ulogu te je Srebrenica proglašena zaštićenom zonom.

Sljedeća akcija bila je "Proljeće 93" gdje smo imali zadatak da se izvrši oslobađanje Žepe. Krenula je početkom maja i scenario je bio isti kao u Srebrenici. Naše snage su došle u Žepu, već je bila na koljenima, bili su rastureni ali se ponovo uključio strani faktor i Žepa je proglašena zaštićenom zonom kao i Goražde.

Nakon toga, ostao je zadatak da se teritorijalno spoji Hercegovina sa ostatkom Republike Srpske. To je bila operacija koju smo sprovodili za oslobođenje Trnova, Igmana, Bjelašnice, Treskavice. "Lukavac 93" je druga po značaju operacija poslije „Koridora života“ i ponovo je gradijska brigada odigrala ključnu ulogu.

Okupili smo se na Jahorini i krenule su akcije prema Trnovu koje je oslobođeno 11. jula 1993. godine, a prva je ušla gardijska brigada. Paralelno sa oslobađanjem Trnova jedinice Hercegovačkog korpusa su izašle na Rogoj i Republika Srpska je postala cjelovita. Glavna ulica u Trnovu nosi naziv Prve gardijske brigade.

Gardisti su prvi izašli i na Igman, bilo je pitanje dana da siđemo u Hrasnicu čime bi Sarajevo potpuno bilo okruženo i u bezizlaznoj situaciji. Ali, ponovo su strani faktor i politika odigrali svoje te je operacija zaustavljena.

Bili smo angažovani i na Osmacima gdje sam bio komandir. Muslimani su u junu 1995. iz pravca Kalesije izvršili napad sa ciljem da uzmu Osmake i uđu u regiju Birač.

Pukla je linija, nastao je haos. Igrom slučaja smo ih uspjeli zaustaviti, tu sam bio sa par tenkova i podijelio sam čete na dva dijela. Nas 40 smo uspjeli zaustaviti taj napad, dovikivali smo se sa njima, vrhunac je bio kad ti ne mogu ništa, a mi pjevamo: "Oj Krajino, noćas si daleko". Bog nas je sačuvao i sačuvali smo linije“, objasnio je Dakić.

Udruženje gardista

Garda je raspuštena u aprilu 1997. godine.

„Svaka naša borba je bila časna, poštena, viteška. Imali smo njihove zarobljene kojima nije falila dlaka sa glave, sve i jedan je zbrinut po međunarodnim pravilima. Čast, obraz i poštenje su nam bili na prvom mjestu, da budemo vitezovi, a naša borba je bila časna“, kazao je Dakić.

U aprilu 2019. godine gardisti su se ponovo okupili. Više nisu bili djeca sa puškama u rukama, već zreli ljudi, obogaćeni porodicama i životnim iskustvom. Kako Dakić kaže, gardisti nikada nisu zaboravili bratstvo koje ih je vezalo.

Na osnivačkoj skupštini u Istočnom Sarajevu ovo zajedništvo dobilo je novi oblik kroz Udruženje Prve gardijske motorizovane brigade Glavnog štaba Vojske Republike Srpske. Danas Udruženje okuplja 1.437 članova posvećenih očuvanju uspomena na pale saborce, teške bitke, snimljen je i film "Sinovi Srpske", stalnoj  brizi o porodicama poginule braće i onih koji su preživjeli te obilježavanje svih važnijih datuma vezanih za Gardu VRS kao i za Republiku Srpsku.i pomaganju jedni drugima.

„Mi smo reprezentacija boračke organizacije i to ću sa pravom reći. Našli smo svih 117 grobova u kojima su sahranjeni gardisti, na svaku godišnjicu ih obiđemo, kupimo cvijeće. Vodimo računa o porodicama naše stradale braće. Okupili smo se kroz Udruženje, živimo jedan za drugog. Bilo šta kad treba, tu smo. Sakupili smo oko 150.000 KM pomoći i sproveli 49 plemenitih akcija”, objasnio je Dakić.

Dodaje da planiraju da u Kalinoviku na mjestu gdje je bila zgrada komande brigade podignu spomenik neznanom gardisti i da obilježavaju dan NATO bombardovanja kao datum od značaja za Srpsku u Kalinoviku.

„Mi nismo znali kao muslimani da prodajemo strancima propagandu, mi smo se borili za Republiku Srpsku. Mi pričamo našu priču koja je časna, poštena, neiskvarena, ne stidimo se nikoga, nemamo bojazni jer nema ničeg lošeg u našoj priči“, zaključio je Dakić.