(FOTO) Korijeni generala Ratka Mladića: Provjereno u Božanovićima, selu koje je iznjedrilo junaka

Na obroncima prkosne i nemilosrdne Treskavice, skriveno među brdima Kalinovika, nalazi se selo Božanovići. Malo mjesto, sa velikom pričom. Tu, među tihim livadama, ponikao je general Vojske Republike Srpske Ratko Mladić.

Koraci Ratka Mladića vodili su iz ovog mirnog sela do stranica istorije. Danas, u rodnoj kući iz koje je general krenuo u život boravi Zdravko, sin njegovog rođenog brata, a nedaleko odatle je i drugi sinovac Zoran.

Za Provjereno.info pričali su o stricu, stubu njihove porodice, uspomenama iz djetinjstva, porodičnoj čestitosti i sjećanju na jednog od najpoznatijih sinova ovog kraja.

Zdravko se sjeća kako je stric, uprkos tome što je bio general, lako i rado svečanu uniformu mijenjao radničkim odijelom te da je uvijek ostajao čovjek iz naroda, jednostavnih običaja i velikog srca.

“Sve je živo volio i znao raditi, nikakav posao mu nije bio težak. Kao general je dolazio kući, uđe u štalu, očisti je, pokosi travu i namiri stoku. Uvijek je bio pametan, najmpametniji od svih nas. Znalo se od osnovne škole da će postati nešto veliko. Nikad se u srpskom narodnu neće roditi čovjek sa takvim ljudstvom, poštenjem i čašću“, rekao je Zdravko.

Od strica sam svašta naučio. Napravio je čovjeka od mene, priča Zoran. Prisjetio se kako ga je general još kao dječaka naučio da pčelari pa se čak i danas bavi time iz poštovanja prema njemu, uprkos tome što rod često nije dobar.

„Od njega sam svašta naučio. Prvo da pčelarim, zatim disciplini i ponašanju, kako se poštuju ljudi i kako se ophodi prema starijima. Napravio je od mene čovjeka. Mojoj majci je bio djever u svatovima kad se udavala“, priča Zoran.

Obojica su bila u odbrambeno-otadžbinskom ratu. Zoran je golobrad, sa 18 godina stao u vod ali dobro pamte da strica nisu smjeli čeketi kući za vrijeme rata.

„Mi muškarci ga nismo smjeli čekati kući jer smo morali biti na liniji. Ne daj Bože da dođe kući kad smo i mi tu, odmah bi nas i helikopterom ako treba spustio na liniju. Samo su žene bile kući, a nas ako nađe, gotovo je. Život bismo dali za njega. Svi ga cijene u Kalinoviku i danas. Jedini je čovjek koji je iz rata izašao da nije pfeniga uzeo. I sam je govorio da nije otišao u Vijetnam da ratuje, već je branio svoj narod i svoju zemlju“, pričaju obojica.

Na kraju razgovora suze nisu mogle biti zadržane, ponos je polako zamijenila tuga. Na početku su o stricu govorili ushićeno i gotovo istovremeno, a onda muk. Samo bol zbog nepravde koju osjećaju. Teško im je što njihov stric danas provodi posljednje dane daleko od svoje kuće, u tuđinskom kazamatu.

„Svaki ubogi dan ga spomenemo i razmišljamo o njemu. Da možemo, prvi bismo mu pomogli. Nismo se dugo čuli sa njim. Bolje je da ne znaš kakva nam je bila reakcija kad je uhapšen. Doživjeli smo šok. Ovdje se okupilo oko pet-šest hiljada ljudi. Nikad neću zaboraviti taj trenutak kad sam ga vidio na televiziji sa kačketom“, kažu sa suzama u očima.

Dao je sebe za Republiku Srpsku. Žrtvovao je sve za Srpsku. I porodicu.

„Samo da dušmani hoće da ga puste pa kad dođe taj crni dan, da umre na srpskoj zemlji. Ali, taj čovjek za pravoga Srbina nikada neće umrijeti. I nebo je malo koliko smo ponosni što smo njegov rod. Nema te visine dokle ide naš ponos jer smo generalovi potomci“, ponosno ističu.

Zbog svega što je učinio za svoj narod, kažu da bi voljeli da se generalova kuća obnovi. Da postane spomen-kuća, mjesto gdje će posjetioci moći doći i odati počast čovjeku koji je život posvetio odbrani svoje zemlje i naroda.

„Voljeli bismo ako bi Vlada izašla u susret da se kuća renovira, to nije velika investicija. Da postane nešto simbolično, sa fotografijama, da tu bude i knjiga u kojoj se posjetioci mogu upisati. Da ljudi koji vole i poštuju Ratka Mladića imaju gdje da svrate, da sjednu, popiju rakiju i vide gdje je rođen i odrastao general“, zaključuju.