U nju je bio zaljubljen cijeli Beograd, roditelji batinama htjeli da je odvrate od glume

Ljubinka Bobić je rođena 2. januara 1897. godine, ali vam sama to nikada ne bi priznala. Godine, nagrade i nestalni sjaj slave za nju nisu bili značajni, jer ona se rodila kao glumica, a „vrijeme prolazi i autogrami blijede.

 Odrasla je na Topčiderskom brdu, u porodici Sremca Vladislava i Makedonke Jelisavete kao jedno od petoro djece. Kažu, najnemirnije. Školske dane je uglavnom provodila „iza furune” po kazni, što joj nije padalo teško, jer i taj kazneni ćošak je bio svojevrsna pozornica. Njena scena je u djetinjstvu bila gdje god se pojavi, a najčešće ulica, na koju bi istrčala nakinđurena kao božićna jelka i zabavljala komšiluk.

„Bio je rat, onaj prvi, svjetski... Izbjegli smo u Kragujevac. Moji roditelji, sirotinja božja, te 1915. godine pošalju me u Skoplje. Mene, jedinu od petoro djece upute tamo kao preporučeno pismo kod naših imućnijih rođaka Elzovića, kod kojih sam za hranu radila kao neko slušče. Ali, kako sam odmalena voljela da se kinđurim i svašta od šarenila navlačim na svoje mršavo k'o kljuse tijelo, pa kad se pojavim na ulici zasmijavam komšiluk, moji rođaci su brzo uvidjeli da će slabo da se ovajde od moje pomoći u kući...”

Počela je da statira u skopskom Narodnom pozorištu, do zvijezda srećna kao da igra glavne uloge. To se njenim domaćinima nije dopalo, pa iz straha da će je pozorišne daske i druženje sa glumcima iskvariti šalju pismo njenim roditeljima, tada izbjeglim u Kragujevac, otkrivajući Ljubinkine namjere da postane „vagabund i kurveštija”, piše Stil

Batine je nisu izliječile, već tada je bila nepopravljivo zaražena glumom. Po dolasku u Beograd nastavlja školovanje u Ženskoj radničkoj školi, ali je sudbina namiješta Nušiću „na zicer”. Sreli su se slučajno, na ulici, kada mu je Ljubinka zatražila preporuku za angažman u pozorištu. Znajući da će je porodica staviti na muke zbog takvog izbora, moli Nušića da je preporuči zagrebačkom pozorištu kratko mu objasnivši da tako mora, iz familijarnih razloga. 

Nušić, koji je živio satiru, u preporuci piše: „Šaljem vam ovu djevojčicu punu temperamenta i živaca - iz familijarnih razloga”. Ipak, ubrzo se odvažila da stane iza svoje odluke da bude glumica i opredijelila se za Narodno pozorište u Beogradu. Njen prvi dolazak u pozorište je bio predstava za sebe. U želji da ostavi što bolji utisak, dotjerala se preko svake mjere i ukusa.

Prva koju je odigrala u Narodnom pozorištu u Beogradu bila je uloga Šekspirovog vilenjaka Puka u Snu ljetnje noći. Od 1923. godine bila je Marica u Sumnjivom licu. Uz čuvenu Žanku Stokić zaigrala je i u prvoj verziji Gospođe ministarke, igrajući njenog sina Raku. Još tada joj je Nušić rekao da će jednom biti „ministarka”.

Znajući da je ulogu pisao za Žanku, Ljubinka je mislila da joj Nušić predviđa udaju za nekog viđenog funkcionera iz vlasti. Učila je glumu kroz svoje uloge i uz veliku podršku reditelja i pedagoga Jurija Ratkina. Iako je zbog filmskih uloga koje su mahom bile komične često vezujemo za komediju kao žanr u kojem je briljirala, na pozorišnim daskama je uspješno oživjela Hedvigu u Ibzenovoj Divljoj patki, Katu u Koštani i Madlen Petrovnu u Krležinoj drami U agoniji i dr.

Ne iznenađuje da je Nušićeva Živka koju je Ljubinka Bobić zaigrala u oktobru 1964. godine kao penzionerka, u 67. godini, njena životna pozorišna uloga.