Licemjerni region: Od gledanja u Srbiju ne vide svoje dvorište

Srbija je juče tugovala. Rana nakon pogibije 16 ljudi pod nadstrešnicom u Novom Sadu nije zacijeljena ni poslije godinu dana. Desetine hiljada ljudi, koji već nekoliko mjeseci traže odgovornost, i juče su preplavili ulice „srpske Atine“. Taj skup bio je glavna vijest regiona, ali i svjetskih medija. I često se mogla čuti fraza „region je ujedinjen sa omladinom Srbije“. Koliko god to imalo jednu toplu, ljudsku notu, ne može se ignorisati smrad licemjerja koji izbija iz iste – jer taj isti region svoje probleme gura pod tepih ili ih potpuno opravdava i normalizuje.

A koji su to problemi? Nećemo ulaziiti u one suštinske, višedecenijske, nego samo u one posljednje koji su se pojavili u javnosti. Pa da počnemo.

FBiH

Mjesec dana prije tragedije u Novom Sadu prošle godine desila se užasna, bolna tragedija u Jablanici. Usljed katastrofalnih poplava poginulo je 24 ljudi. Broj bi sigurno bio manji da nije bilo korupcije povezane sa kamenolomom, iz kojeg je krenula ubojita bujica. Godinu dana poslije, javnost nema ni slova da li je u toku bar istraga o odgovornosti, a o uhapšenima da ne govorimo. Sem par slabo posjećenih skupova, FBiH ostala je nijema na ovu užasnu katastrofu čiji uzrok je direktno korupcija. Baš kao u Novom Sadu, u slučaju pada nadstrešnice.

I dok se oduševljavaju time što državljanka Srbije, muslimanske vjeroispovijesti, biva dočekivana u manastiru i u svim gradovima kao najrođeniji rod, a svoje oduševljenje pakuju u brigu za pravednije i bolje društvo i bolji status muslimana u Srbiji, Bošnjaci i Hrvati u ovom entitetu nisu prstom mrdnuli da bar približno sličnu sliku pošalju u svijet.

Možete li zamisliti da u Jablanici dočekaju nekog ogrnutog zastavom Republike Srpske ko bi pješačio od Trebinja, Banjaluke ili Istočnog Sarajeva na neki skup u Jablanici? Ni ja. Doduše, za tako nešto bi morali organizovati bar kakav-takav skup, da se izbore za pravdu i bolje društvo u svom dvorištu, umjesto da gledaju u tuđe. I to u tuđe gdje je položaj njihovih sunarodnika na nivou kakav ni oni sami nemaju u svojim sredinama.

Ovih dana, javnost je ostala zaprepaštena slučajevima organizovane prostitucije i zlouptrebe maloljetnih djevojčica u Tuzli i danas u Sarajevu. U tom gnusnom, odvratnom činu učestvovali su policajci, profesori, bivši poslanici. Oni koji bi trebali štiti djecu, a ne koristiti ih za svoje monstruozne nagone. I pogodite... Opet ništa. Organizovan je skup u Tuzli, biće možda još jedan ili dva i to je to. I dalje, oni će prije gledati ka Novom Sadu, nego u Tuzlu i Sarajevo. O ostavkama i odgovornosti ne treba ni trošiti riječi... To je misaona imenica.

Hrvatska

Posebno „emotivno“ je bilo u Hrvatskoj. Ispred ambasade Srbije okupili su se ljudi „širokog srca“ koji „žele dobro Srbiji“, a najavljivali su neki i dolaske u Novi Sad i štrukle za studente. Najavljivala ih je novinarka koja redovno veliča ustaše, dok progon Srba iz Krajine smatra legitimnom akcijom.

Samo par dana prije, u toj istoj Hrvatskoj održan je skup u Saboru (hrvatskoj skupštini) gdje je za Jasenovac rečeno da je bio „radni logor“ i da je brojka od 80.000 ubijenih laž. I ne, nisu mislili da je više ubijenih, nego da je taj broj višestruko manji. A to nije izolovan incident... Ne, da bi takav narativ ušao u Sabor, mora da se dogodi jedan dug proces legitimizacije i opravdavanja Jasenovca.

A on se dešavao... Krenulo je preko pozdrava „Za dom spremni“, gdje se nekim pravnim akrobacijama pokušalo objasniti da je važan kontekst u kojem se govori. Znate, on nije ustaški, ako onaj koji ga izgovara u tom trenutku njega izgovara kao pozdrav HOS-a iz prethodnog rata u Jugoslavij. Dakle, da ne budete ustaša dovoljno je da kažete da ste mislili na pozdrav HOS-a, iako je to isti pozdrav i njegova suština je ista.

Svoj veliki bum ustaštvo u Hrvatskoj je doživjelo na koncertu Marka Perkovića Tompsona, kad je pola miliona ljudi uglas uzvikivalo taj ustaški pozdrav, veličalo klanje Srba, njihov progon, Jasenovac kao logor smrti i sve što ima s ustaškom ideologijom.

E, isti ti ljudi koji s ponosom veličaju koljače i nacifašističke trabante, danas nam šalju poruke mira. Istina, među njima ima i onih koji se s tim ustaštvom ne slažu. Ali, valjda bi trebali da se bore za normalniju Hrvatsku, pa tek onda da gledaju u Srbiju. I oni, kao i ovi u FBiH, umjesto da čiste svoje, oni gledaju u tuđe dvorište. Umjesto u Sabor, oni su zagledani u Novi Sad.

Crna Gora

Paljene su svijeće i u Crnoj Gori. U onoj Crnoj Gori gdje su Srbi do juče bili narod trećeg reda, a gdje se samo u godinu dana desila dva masovna ubistva koja su zaledila region. U onoj Crnoj Gori gdje se kriminalni klanovi na sukobvljavaju na dnevnoj bazi i ubijaju usred bijelog dana pred očima svih.

U toj Crnoj Gori, Neno Kaluđerović, ubica i čovjek koji je ljude spaljivao sa gumama, je junak Cetinja.

Istina, digli su se Crnogorci skoro zbog toga što su Turci napali njihovog sugrađanina. Ali opet, i ovdje im je krivac drugi. Dok njihov sistem kontroliše mafija, oni konstantno gledaju u tuđe dvorište i svu krivicu traže u drugima.

O svom čojstvu i junaštvu će guslati, a ako nije za guslanje, onda će to gurati pod tepih.

Licemjerje

U teškim situacijama ohrabrujuće je da se region solidariše i međusobno podržava. Ali je odvratno za gledati kada se jedna tragedija iskoristi kao sredstvo za kanalisanje srbofobije. Pakovanje te priče u celofan da je „Srbija opasnost za cijeli region“, pa da su tobož zato zainteresovani za ta dešavanja ne samo da je tragikomična, nego vrijeđa inteligenciju.

Jer Srbija ne treba da uradi apsolutno ništa da bi naštetila ovim državama, jer one sebi same nanose najveću štetu. Same sebi su najveća opasnost.

Pravda za žrtve pada nadstrešnice mora da se postigne. Ali zbog tih žrtava, njihovih porodica i boljeg društva u Srbiji. To bolje društvo ne znači da se Srbija odrekne sebe, svojih nacionalnih i državnih interesa, nego da ih počne poštovati.

Ta pravda nema nikakve veze ni sa kim u regionu. Jer taj region će i dalje mrziti Srbiju. To nema veze sa garniturom na vlasti. A u toj mržnji se pokazuje zašto je Srbija velika i jedina istinska država u regiona... Jer da gore pobrojani imaju „d“ od države, nikad ne bi gledali u tuđe dvorište.

Svoje su gradili na mržnji prema Srbiji i svemu srpskom. I samo na tome i mogu održavati.

Tako da ovo u Srbiji mora biti i ostati isključivo pitanje srpskog društva i Srba gdje god da su. I svi pokušaji da se borba za pravdu pretvori u borbu za „evropske integracije“, „dobrosusjedske odnose“ treba da se gledaju sa gađenjem. Ti odnosi se grade tako što će svako gledati u svoje dvorište i ispravljati stanje kod sebe. A ako su „evropske integracije“ i „dobrosusjedski odnosi“ utemeljeni samo na tome da Srbija poništi sebe – to zaboravite. I zaboravite da će se ikada desiti pravda za žrtve.