ANEKSIJA – KAKO SE TO LAKO IZGOVARA I SA TIM MANIPULIŠE

Prateći ovih dana, pored fudbalskog prvenstva, i poneku raspravu u Skupštini Crne Gore, dođe mi da se zapitam kako nikako da čujem glas autohtonih Bokelja na teme Evropske unije ili na sve češće priče o tome kako je neko nekoga anektirao.

Iako u Parlamentu Crne Gore sjede pojedini ljudi koji su iz Boke Kotorske, očekivao sam barem da će neko od njih nešto prozboriti o tim temama, ali avaj – od toga ni glasa. Kada već svi govorimo o Evropskoj uniji i kada su nam usta puna evropskih integracija, raduju me izjave da smo praktično na samim vratima članstva. Ne samo da tamo stojimo, već su nam, kako se kaže, iz Brisela odškrinuli vrata, praktično nas gurajući ka članstvu. Međutim, nikako da iko progovori o regionalizaciji.

Poznato je da Evropa ne samo da podržava regionalizaciju, već na njoj u suštini i počiva. Zato se iskreno čudim što niko od političkih predstavnika iz Boke ne pokrene pitanje o kojem se već desetinama godina, od Debelog brijega do Kufina, glasno razmišlja. Sjećam se kada je delegacija Herceg Novog željela da se pobratimi sa Barijem. Italijani su tada predlagali bratimljenje Regije Pulje sa Regijom Boke, ali im mi sa ove strane nismo mogli objasniti da nemamo svoju regiju.

Posebno ih je čudilo kako postoji Regija Istra, a da smo tada živjeli u istoj državi. Uzalud su tadašnji političari iz Herceg Novog pokušavali da objasne, ali i da pokrenu pitanje regije Boke u Crnoj Gori, naglašavajući da to nije nikakvo odvajanje od Crne Gore. Vjerujem, a skoro sam siguran, da bi i danas političari sa takvim zahtjevom brzo bili utišani, iako Boka ima sva istorijska prava da bude regija poput Istre. Nije bilo tako davno, mada se mlađi sigurno ne sjećaju, kada je u nazivu naše države stajalo „Crna Gora i Boka“.

Znam samo koliko se prašine podigne kada se postavi pitanje povratka Eparhije bokokotorske, koja je de fakto i de jure postojala prije nego što je Boka postala dio Crne Gore. Zato se nameće pitanje da li će se pojaviti političari iz Boke koji će u Parlamentu Crne Gore početi glasno da zastupaju interese Boke kao regije. To podrazumijeva prostor od Debelog brijega do Kufina, odnosno gradove Herceg Novi, Kotor, Tivat i Budvu, kao i područje nekadašnje Opštine Grbalj, koja je ukinuta 1945. godine jer je, navodno, smetala tadašnjim vlastima pošto je to područje bilo pretežno naseljeno srpskim stanovništvom.

Uzalud su građani i nevladine organizacije pokretali inicijative za vraćanje opštine, uz podršku više od hiljadu potpisa. Kada su u pitanju Boka Kotorska i Crna Gora, one su se, navodno, ujedinile 29. oktobra 1813. godine u Dobroti pod upravom vladike Petra I Petrovića Njegoša, ali je to ujedinjenje bilo kratkog vijeka.

Da podsjetim, Boka Kotorska je nakon raspada Austro-Ugarske, 6. novembra 1918. godine, oslobođena, a kapitulacija je potpisana u hotelu „Boka“. Dakle, nije bilo nikakve, kako sadašnji političari iz Crne Gore vole da kažu, „takozvane aneksije“. Boka je direktno i dobrovoljno ušla u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, pa zato Bokelji 1918. godinu slave kao godinu oslobođenja. Dana 10. novembra 1918. godine, na najmasovnijem skupu održanom u Grblju, načelnik opštine Grbalj, protojerej Vasilije Kovačević, svečano se zahvalio „Bogu i srpskom oružju“ koje je, kako je rekao, jednom zauvijek oslobodilo Boku. Ipak, konačno i trajno, Boka ulazi u sastav Crne Gore nakon oslobođenja 1945. godine. Na zasjedanju Plenuma Narodnooslobodilačkog odbora Sreza Boke u Kotoru, koje je trajalo od 16 do 23 sata, donesena je odluka o pripajanju Boke Crnoj Gori.

I danas se priča da je glasanje sprovedeno dva puta, pošto pri prvom glasanju nije bilo većine za takvu odluku. Naime, ni tada, kao ni u nekim kasnijim slučajevima (priznanje Kosova, ulazak u NATO), ta odluka nije donesena referendumskim izjašnjavanjem građana, već je demokratiju zamijenila odluka partije. Tek u drugom glasanju, oko 23 časa, 21 glas bio je za, a 11 protiv. Možda bi se u ovom slučaju, kao i kod Podgoričke skupštine, moglo govoriti o nekoj vrsti „aneksije“, ili kako je neko nedavno izjavio u Parlamentu, da je i obnavljanje porušene zavjetne kapele bila „aneksija“.

No, ostavimo ovu temu istoričarima, a pitanje regionalizacije Crne Gore političarima i, možda najviše, njenim građanima. Možda se već na narednim izborima 2027. godine pojavi neka stranka na državnom nivou sa prefiksom „Boka“. Da podsjetim, nije bilo davno kada su predsjednici opština Herceg Novi, Stevan Katić, Kotor, Vladimir Jokić, i Tivat, Željko Komnenović, dogovorili da zajednički rade u korist građana Boke.

Da li je išta ostalo od njihove zajedničke izjave: „Boka i gradovi na čijem smo čelu neće nijemo posmatrati ovakva dešavanja“, ili ih je neka nova politička većina okrenula nekim drugim razmišljanjima?

Perica Đaković