Politika

19.11.2026.

13:09

Tadić: Vraćanje sudske vlasti Republici Srpskoj

Pravnik Ognjen Tadić predlaže reformu pravosuđa Srpske, veće učešće građana u sudskim vijećima i specijalizaciju sudova radi vraćanja povjerenja javnosti.

Tadić: Vraćanje sudske vlasti Republici Srpskoj
Foto:RTRS

Javnost Republike Srpske već decenijama svoje nezadovoljstvo stanjem u pravosuđu adresira na zakonodavnu i izvršnu vlast, ističe pravnik Ognjen Tadić u svojoj kolumni.

Kolumnu prenosimo u cijelosti:

U središtu tih prigovora nalaze se otuđenost pravosudnih institucija od građana, sumnje u korupciju, nedovoljna stručnost i hronična neefikasnost sudova. Riječ je o problemima koji odavno prevazilaze pojedinačne slučajeve i ukazuju na dublji institucionalni poremećaj koji se odnosi na narušenu vezu između sudske vlasti i društva u čije ime i interesu ona treba da djeluje.

Dosadašnje reforme organizacije i postupanja pravosuđa, naročito one s početka dvijehiljaditih godina, kojima je uspostavljen Visoki sudski i tužilački savjet BiH, nisu otklonile navedene nedostatke. Naprotiv, stvorile su institucionalni model u kojem je odgovornost pravosudnih institucija prema javnosti posredna, nedovoljno određena i praktično teško ostvariva. Sudije i tužioci profesionalno i institucionalno odgovaraju sistemu čije je središte VSTS BiH, dok taj sistem ne podliježe odgovarajućem obliku demokratske odgovornosti prema građanima. Tako je uspostavljen svojevrstan institucionalni zatvoreni krug u kojem su oni koji pravdu traže istovremeno i oni koji su iz procesa njenog upravljanja potpuno isključeni. Paradoks takvog uređenja ogleda se u tome što politička odgovornost za stanje u pravosuđu i dalje ostaje na domaćim političkim institucijama, iako su im oduzeti ili značajno ograničeni instrumenti kojima bi mogle uticati na njegovo institucionalno funkcionisanje. Drugim riječima, političke institucije snose posljedice nezadovoljstva građana, a ne raspolažu odgovarajućim ovlašćenjima da na njega sistemski odgovore.

Situaciju dodatno komplikuje nedostatak političkog konsenzusa o potrebi reforme. Interesi pojedinih nosilaca pravosudnih funkcija, uticaj stranog faktora i politički odnosi nerijetko se prepliću na način koji reformu pretvara u sredstvo međusobnih obračuna, zaštite pojedinačnih interesa ili selektivnog ostvarivanja institucionalne moći. Kada se tome pridruži uticaj organizovanog kriminala, postaje razumljivo zašto zahtjevi javnosti za promjenama tako teško pronalaze put do zakonodavnih rješenja. Ipak, institucionalna složenost nije argument za održavanje postojećeg stanja. Ona je, naprotiv, razlog da se pažljivije osmisle rješenja koja bi, u granicama važećeg ustavnog i pravnog poretka Republike Srpske, mogla postepeno obnoviti njenu odgovornost za organizaciju i funkcionisanje sudske vlasti.

GRAĐANI U SUDSKIM VIJEĆIMA: INSTITUCIONALNI ODGOVOR NA OTUĐENOST PRAVOSUĐA

Jedan od najdubljih problema savremenog pravosuđa jeste prekid neposredne veze između sudske vlasti i društva. U javnosti se sve više učvršćuje uvjerenje da pravosudne institucije funkcionišu u zatvorenom profesionalnom i interesnom prostoru, gotovo nezavisno od društvenih vrijednosti, osjećaja pravičnosti i očekivanja građana. Takva percepcija posebno je opasna zato što povjerenje u sudstvo ne zavisi isključivo od formalne zakonitosti njegovih odluka, već i od uvjerenja javnosti da se pravda ostvaruje nepristrasno, odgovorno i u skladu sa temeljnim društvenim vrijednostima. Posebno zabrinjava percepcija da se saznanja o kriminalu i korupciji, umjesto da budu povod za blagovremeno institucionalno postupanje, mogu pretvoriti u sredstvo selektivnog pritiska i ličnog ili političkog uticaja. Kada javnost počne doživljavati pravosudnu moć kao potencijal za ucjenjivanje, a ne kao instrument zaštite prava, problem prestaje biti samo pitanje efikasnosti pojedinih institucija. On postaje pitanje legitimnosti čitavog sistema.

Upravo zato potrebno je razmotriti model neposrednog učešća građana u donošenju sudskih odluka. U uporednom pravu takva mogućnost postoji u različitim oblicima, od porotnog suđenja do učešća sudija porotnika u sudskim vijećima. Zajednički imenitelj ovih modela jeste nastojanje da se sudska funkcija ne zatvori u profesionalnu korporaciju, nego da se njeno vršenje poveže sa društvom. Međutim, postojeći model sudija porotnika u BiH ne ostvaruje tu svrhu u dovoljnoj mjeri. Njihov izbor takođe je vezan za VSTS BiH, čime se i ovaj oblik građanskog učešća stavlja pod kontrolu iste institucije koja upravlja izborom profesionalnih nosilaca pravosudnih funkcija. Mandatni karakter njihovog angažmana i ograničena procesna uloga dodatno umanjuju mogućnost da predstavljaju stvarnu vezu između građana i sudske vlasti.

Ustav Republike Srpske kaže da sudska vlast pripada sudovima, govori o odlukama suda, postupku pred sudom, sudskoj zaštiti, aktima sudova, o tome da sud sudi u vijeću, da se zakonom uređuje u kojim stvarima sudi sudija pojedinac, da u suđenju učestvuju i sudije porotnici na način utvrđen zakonom, te da se “zakonom može propisati da u određenim sudovima i u određenim stvarima u suđenju učestvuju samo sudije“. Shodno tome, Ustav kao nosioca sudske vlasti vidi sudove, a ne sudije kao nosioce pravosudnih funkcija, i ne uređuje da samo sudije mogu učestvovati u donošenju sudskih odluka, nego, naprotiv, takvu mogućnost poznaje samo onda kada je zakonom propisana. Ustav kaže i to da sud sudi u vijeću, ali nigdje izričito ne zabranjuje da u vijeću, pored sudija i sudija porotnika, bude i neko treći.

Iako je ovo mišljenje na krajnjim granicama rastezljivosti tumačenja ustavne norme, ono je ipak u suštini tačno. Iz takve ustavne konstrukcije proizlazi da učešće profesionalnih sudija nije nužno jedini mogući oblik sastava sudskog vijeća. Dakle, moguće je razmotriti zakonsko uvođenje građana kao posebne kategorije članova sudskih vijeća, različite od postojećeg instituta sudija porotnika. Njihovo učešće zasnivalo bi se na slučajnom izboru, po unaprijed utvrđenom i transparentnom rotirajućem mehanizmu, za pojedinačne sudske predmete. Takav model ne bi podrazumijevao trajno institucionalno vezivanje građana za pravosuđe, već njihovo neposredno i povremeno učešće u vršenju sudske vlasti. Isto kao što građani imaju mogućnost građanske inicijative ili što učestvuju na referendum ili na izborima, pa se iz toga jasno zna kome zapravo zakonodavna vlast pripada u Republici Srpskoj. U predloženoj koncepciji profesionalne sudije zadržale bi odgovornost za vođenje postupka i obezbjeđivanje procesne zakonitosti, dok bi građani imali ulogu u vijećanju i donošenju odluke. Njihovo većinsko učešće predstavljalo bi najznačajniji element ovog modela, jer bi omogućilo da se profesionalno pravno znanje i društveno razumijevanje pravičnosti susretnu u samom procesu odlučivanja.

Opet treba istaći da se ovakvo tumačenje ustavnih odredaba nalazi se na granici njihovog mogućeg normativnog dometa i zahtijeva ozbiljnu ustavnopravnu raspravu. Zato bi najpouzdanije rješenje bilo da se budućim izmjenama Ustava Republike Srpske izričito uredi mogućnost neposrednog učešća građana u sudskim vijećima. Time bi se izbjegle dileme o ustavnom osnovu i uspostavio jasan legitimitet jednog od najvažnijih mehanizama društvene kontrole sudske vlasti.

SPECIJALIZACIJA SUDOVA: INSTITUCIONALNI ODGOVOR NA PROBLEM STRUČNOSTI

Prigovor nedovoljne stručnosti sudija jedan je od često ponavljanih prigovora pravosuđu. Bez obzira na to koliko je pojedinačnih kritika opravdano, sama činjenica da je takva percepcija postala opšte mjesto u javnosti predstavlja ozbiljan institucionalni problem. Autoritet sudske vlasti ne počiva samo na zakonski garantovanoj nezavisnosti sudija nego i na uvjerenju da odluke donose stručnjaci koji raspolažu znanjem potrebnim za razumijevanje sve složenijih društvenih i pravnih odnosa. Zbog toga je potrebno razmotriti reorganizaciju sudske mreže na principu funkcionalne i stvarne specijalizacije. Koristan institucionalni uzor može biti iskustvo uvođenja privrednih sudova u Republici Srpskoj, uz odgovarajuće korekcije koje bi otklonile slabosti postojećeg modela.

Predloženo rješenje podrazumijevalo bi da prvostepenu nadležnost zadrže sudovi opšte stvarne nadležnosti, organizovani za područje jedne ili više jedinica lokalne samouprave. Drugostepeno odlučivanje bilo bi povjereno specijalizovanim sudovima, organizovanim prema pravnim oblastima - privrednoj, krivičnoj, građanskoj i upravnoj. Njihova mjesna nadležnost obuhvatala bi područja više prvostepenih sudova, čime bi se omogućila koncentracija stručnih kapaciteta i stvaranje ujednačenije sudske prakse. Vrhovni sud Republike Srpske imao bi jasno određenu ulogu suda trećeg stepena, kroz odlučivanje o vanrednim pravnim lijekovima. Suština ovakvog modela jeste da se specijalizacija ne zasniva samo na unutrašnjoj organizaciji pojedinačnih sudova nego na samoj strukturi sudskog sistema. Poseban sud koji se bavi jednom pravnom oblašću u drugostepenom postupku, može razviti viši stepen specijalističke kompetentnosti nego sud koji svakodnevno odlučuje o predmetima iz različitih pravnih oblasti.

Posebno je važno što bi koncentracija drugostepenog odlučivanja omogućila sistematičnije razvijanje sudske prakse i dosljedniju primjenu materijalnog i procesnog prava. Time bi se smanjivale razlike u tumačenju zakona, jačala pravna sigurnost i stvarali uslovi za predvidljivije sudske odluke. Vrhovni sud Republike Srpske u takvoj organizaciji dobio bi prepoznatljivu ustavnu i institucionalnu ulogu. Njegov zadatak ne bi bio da administrativno upravlja pravosuđem, nego da kroz sudsku funkciju obezbjeđuje jedinstvenu primjenu prava Republike Srpske i autoritativno usmjerava razvoj domaće sudske prakse. Time bi postao ključna institucija odgovornosti za kvalitet i dosljednost sudovanja, tj. vršenja sudske vlasti koja pripada Republici Srpskoj.

SUDSKE UPRAVE: INSTITUCIONALNI ODGOVOR NA NEEFIKASNOST

Neefikasnost pravosuđa nije samo pitanje trajanja sudskih postupaka. Ona se podjednako ogleda u organizaciji rada sudova, upravljanju njihovim resursima, odnosima unutar institucija i, naročito, u problemima izvršenja pravosnažnih sudskih odluka. Iako su reforme posljednjih decenija donijele određena poboljšanja, nezadovoljstvo građana brzinom i djelotvornošću pravosudne zaštite i dalje je izraženo. U tom kontekstu posebno je značajna uloga predsjednika sudova. Iako bi njihova funkcija, po svojoj institucionalnoj prirodi, trebalo da bude funkcija prvog među jednakima, u praksi se ona često pretvara u centar upravljačke i personalne moći. Takva koncentracija ovlašćenja može proizvesti probleme u međuljudskim odnosima, otvoriti prostor za neprimjerene uticaje i dodatno zamagliti granicu između upravljanja sudom i nezavisnog odlučivanja sudija.

Zato je potrebno razdvojiti dvije funkcije koje se u postojećem modelu nedovoljno jasno razlikuju - sudijsku i upravljačku. Sudija mora biti potpuno nezavisan u odlučivanju o konkretnom predmetu, ali iz toga ne proizlazi da organizacija rada suda, upravljanje materijalnim sredstvima, kadrovska administracija i drugi operativni poslovi moraju biti u njegovoj nadležnosti. Predsjednicima sudova trebalo bi, u tom smislu, dati pretežno protokolarnu i predstavničku ulogu. Tu funkciju obavljao bi sudija najvećeg profesionalnog ugleda i autoriteta, kao javno lice suda i njegov institucionalni predstavnik.

Nasuprot tome, organizacioni i administrativni poslovi bili bi povjereni posebnim sudskim upravama, uspostavljenim u okviru institucionalne nadležnosti Ministarstva pravde Republike Srpske. Takvo rješenje zahtijevalo bi precizno normativno razgraničenje nadležnosti i čvrste garancije da sudske uprave ni neposredno ni posredno ne mogu uticati na postupanje sudija u konkretnim predmetima. Njihova ovlašćenja odnosila bi se isključivo na organizaciju, administraciju, budžetsko i materijalno poslovanje i druge poslove koji nisu dio sudijske funkcije. Time bi se postiglo nešto što je od suštinskog značaja za nezavisnost sudstva - profesionalne sudije bile bi oslobođene upravljačkih obaveza koje nisu dio njihovog osnovnog poziva, dok bi odgovornost za organizacionu efikasnost bila jasno institucionalno locirana.

PRIVREMENA RJEŠENjA KAO PUT PREMA INSTITUCIONALNOJ OBNOVI

Problem nije samo u tome kako sudovi funkcionišu nego i u tome gdje se nalazi institucionalna odgovornost za njihovo funkcionisanje. Ustavno načelo podjele vlasti podrazumijeva da svaka od tri grane vlasti ima jasno određeno mjesto u ustavnom poretku, kao i odgovarajuće mehanizme odgovornosti. Sudska nezavisnost ne bi smjela biti poistovjećena sa institucionalnom neodgovornošću, isto kao što ni demokratski legitimitet ne smije postati izgovor za političko upravljanje pojedinačnim sudskim odlukama.

Tri predložena pravca reforme predstavljaju međusobno povezane elemente jednog drugačijeg modela sudske vlasti. Neposredno učešće građana u sudskim vijećima trebalo bi da obnovi društvenu legitimnost sudskih odluka. Specijalizacija drugostepenog sudovanja trebalo bi da podigne stručni kvalitet i ujednačenost sudske prakse. Razdvajanje sudijske od upravljačke funkcije trebalo bi da unaprijedi organizacionu odgovornost i efikasnost sudova. U takvom sistemu prvostepene sudije vodile bi postupke, starale se o njihovoj procesnoj zakonitosti i obezbjeđivale stručni okvir za odlučivanje. Sudska vijeća, sastavljena od profesionalnih sudija i građana, donosila bi prvostepene odluke. Specijalizovani drugostepeni sudovi odlučivali bi o žalbama i razvijali ujednačenu praksu u odgovarajućim pravnim oblastima. Vrhovni sud Republike Srpske obezbjeđivao bi jedinstvenu primjenu prava kroz odlučivanje o vanrednim pravnim lijekovima. Sudske uprave, sa svoje strane, preuzele bi organizacione i administrativne poslove, bez zadiranja u nezavisnost suđenja.

Predstavljene ideje treba posmatrati kao mogući prelazni institucionalni model, kojim bi se u postojećim pravnim i ustavnim okolnostima koje postoje u BiH nastojali otkloniti najizraženiji nedostaci pravosuđa u Republici Srpskoj, sve do uspostavljanja nekih novih odnosa u BiH ili izvan nje, koji u potpunosti omogućavaju Republici Srpskoj da vrati sopstvenu sudsku vlast. Zbog toga bi ovakva reorganizacija sigurno otvorila i šire pitanje ustavnopravnog položaja Republike Srpske u oblasti pravosuđa. Sprovođenje ovih ideja zahtijevalo bi pažljivu analizu ustavnih nadležnosti, usklađivanje sa relevantnim pravnim obavezama, odgovarajuće zakonske izmjene i, prije svega, garancije nezavisnosti sudskog odlučivanja.

Sudska vlast ne pripada ni sudijama kao profesionalnoj korporaciji, ni političkim strukturama koje bi željele da njome upravljaju. Ona pripada ustavnom poretku i građanima u čije ime se pravda ostvaruje. Upravo u obnovi te veze treba tražiti suštinski smisao vraćanja sudske vlasti Republici Srpskoj.

Pridružite se

Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, pridružite se našoj Viber zajednici.

Provjereno.info