Quo vadis, Ćamile?

Sakib Mahmuljin osuđen je pravosnažno na 10 godina za monstruozne zločine nad Srbima u Vozućoj. Ta sramotno mala kazna postala je još sramotnija zbog činjenice da glavosječa i islamski terorista Sakib Mahmuljin nije odslužio ni dan te kazne. Navodno, otišao je na liječenje u Tursku. Ubijao je u ime tzv. Republike BiH, slušao je Aliju Izetbegovića.

Atif Dudaković, komandant tzv. Armije RBiH, nakon godina otezanja konačno je optužen za zločine nad Srbima na području zapadne Krajine. Presuda se ni ne nazire, jer, ako je vjerovati advokatima, on zbog zdravlja nije u stanju da se pojavi pred sudom. Komandovao je i ubijao u ime tzv. RBiH. Bio je odgovoran Aliji Izetbegoviću.

Međutim, nikada od bošnjačkih političara niste mogli čuti da bi oni trebali da se pojave pred sudom ili da se moraju privesti na izdržavanje kazne zatvora. One kazne koju je izrekao Sud BiH u čiju nepogrešivost se kunu. Kao što nikada niste mogli čuti bilo kojeg Srbina da je zbog te dvojice ikada označio čitavu FBiH kao genocidni ili zločinački entitet, da je bošnjački narod niža rasa ili da je čitav odgovoran za zločine koje su čini pojedinci.

I Duraković pisao Hagu zbog Mladića”

E to licemjerstvo, u punom svom sjaju, danas je pokazao potpredsjednik Republike Srpske Ćamil Duraković.

Dok upadljivo ćuti već godinama na činjenicu da Mahmuljin nikada nije priveden pravdi i na odsluženje kazne, kao i na to da Dudaković nije dočekao pravdu za žrtve, taj polupismeni političar kojem se očigledno ne gadi budžet “genocidnog entiteta”, danas je izjavio da bi puštanje generala Ratka Mladića na liječenje bila uvreda za žrtve i njihove porodice.

Dakle, “liječenje” Mahmuljina o kojem niko nije upoznat, isto kao i ono Dudakovićevo, nije uvreda za srpske žrtve i njihove porodice.

General Ratko Mladić ponovo imao moždani udar

Ali to nije najgore od potpredsjednika Republike Srpske. Da bi upotpunio svoju mržnju i licemjerje, on je presudu generalu Mladiću projektovao na čitav entitet, odnosno na Republiku Srpsku, indirektno poručujući da i entitet, odnosno sve što on jeste (teritorija, narod, institucija) predstavljaju genocidnu tvorevinu. Duraković u ovom slučaju zaboravlja i ono što je sam Haški tribunal više puta naglasio - presude pojedincima nisu presude kolektivne.

I nije Ćamil samo takav, jer takav šovinizam i ksenofobija jeste produkt sarajevske mahale i islamističkog orgijanja, u kojem glavnu riječ vode objavještajne i medijske strukture. Oni nikada nisu željeli presude pripadnicima političkog i vojnog vrha Republike Srpske - htjeli su i danas žele isključivo poništavanje Republike Srpske. I ovakvim narativom stvaraju nove islamiste i srbofobe.

Na kraju krajeva, presude ovog ili onog suda neće promijeniti ni moje, ni njegovo mišljenje o bilo kome. I Mladić, i Mahmuljin i Duraković i svi ostali će na kraju pred istog Boga i pred isto lice pravde. I to je jedino što je bitno. Jer od ovih zemaljskih sudova nismo imali neke velike vajde i pravde koja vodi pomirenju. Ako ni zbog čega drugog, onda makar zbog činjenice da je u saradnji sa bh. pravosuđem taj glavosječa Sakib Mahmuljin pobjegao bez ikakvih problema i da je danas pod zaštitom neoosmanskog sultana sa Temua.

Niko od Ćamila ne očekuje da zatraži da se Ratko Mladić pusti na liječenje, ali makar da ćuti jer je tad mnogo pametniji. Njegov zahtjev Mehanizmu u Hagu bio bi opravdan samo i isključivo da je od Suda BiH zatražio hitno preispitivanje medicinske dokumentacije Atifa Dudakovića i da je pisao Erdoganu da bez odlaganja uhapse i isporuče Sakiba Mahmuljina, pa da se liječi u zatvoru.

I postalo je jako iritantno i deguntatno da se sa islamističkih glasila sluša o tome kako “Srbija skriva i štiti ratne zločince”, iako su svi do jednog isporučeni Haškom tribunalu (što je naša sramota, ali to je druga tema), dok su bošnjački koljači ili na slobodi ili u bjekstvu potpomognutom upravo od tih što najviše pljuju Republiku Srpsku i Srbiju za ono što sami rade.

Od čovjeka koji se gorljivo bori za fotelju u institucijama državotvornog entiteta koji smatra genocidnim i ne treba očekivati neko poštenje. Od “čovjeka” koji je puštao pse na igumana Luku u Srebrenici ne treba očekivati da će ikada imati ikakvu širinu ili toleranciju za Srbe. Sve je dobro, dok ne predloži da se sahat-kula, na koju je u srpskoj Banjaluci bez ikakvih problema (hvala Bogu) postavljao kamen temeljac, ne nazove npr. po Sakibu Mahmuljinu. Ili Atifu Dudakoviću.