Krči li Blanuša put za Stanivukovića i Božovića?

Još jedna sjednica Glavnog odbora SDS-a je završena, a po ko zna koji put je potvrđeno da je Branko Blanuša kandidat za predsjednika Republike Srpske. Ipak, ni nakon bezbroj odluka, potvrda i izjava, niko ni dan-danas sa sigurnošću ne može da kaže da će to zaista tako biti.

I nije razlog za to sumnjičavost i opreznost koje u politici nikad ne manjka, nego sami postupci Branka Blanuše. Između odlučnosti da će biti kandidat javljali su se pozivi za dogovor sa drugim strankama. Od gorljivih tvrdnji na organima stranke da nikom ne da kandidaturu, do potpuno drugačijih izjava u medijima. Zaključke koje je predlagao sam je kršio, a onda ponovo govorio da u tome nije učestvovao. Na Predsjedništvu jedno, na Glavnog odboru drugo, a na konferenciji za medije treće.

Ušao je u visoku politiku na prijedlog SDS-a. Kao dugogodišnji profesor nije imao mnogo iskustva, a tako je vrlo često i djelovao. Predstavljao se kao čovjek dijaloga, neko ko želi pomiriti stalno zavađenu opoziciju. I nije uspio. Istina, preuzeo je i nemoguć zadatak, ali je i sam kumovao mnogim stvarima.

Ukratko, vrlo je često djelovao kao neko ko je natjeran da bude kandidat. Prvo nije želio on, sad ga ne želi niko. I tu je zaigran politički tango — on koji želi da Stanivuković bude kandidat počeo je grčevito da se bori da ostane kandidat, a ovi koji ne žele ni Stanivukovića ni Blanušu, brane Blanušinu kandidaturu. Istina je da su SDS-ovci željeli Ljubišu Petrovića, ali je Blanuša grčevito branio svoju kandidaturu samo da je ne bi dobio Petrović.

Vidio je Blanuša da nema većinu u Glavnog odboru, pa je od pomiritelja postao onaj koji siječe kadrove, obračunava se sa neistomišljenicima, a od čuvara SDS-a postao je njegova najkrvavija rana.

Tako je i danas na Glavnom odboru ispunio svoju najavu da „ko ne bude poštovao stranačku strukturu, neće moći predlagati liste”. „Potamanio” je tako u Dubici Nikolu Zlojutra, u Banjaluci Željka Raljića, a najjači udarac zadao je u Bijeljini kada nije dao Ljubiši Petroviću da sastavi listu. Gradonačelniku koji je polumrtvom SDS-u očuvao mjesto gradonačelnika i donio odlične rezultate za Narodnu skupštinu, Blanuša je rekao „ne”.

I ne samo to, spriječio je namjeru da se Glavni odbor izjasni o kandidaturi Ljubiše Petrovića. Kako je rekao, u tom slučaju bi morala biti stavljena van snage odluka po kojoj je on kandidat.

A vrlo je moguće da on na kraju ni neće biti kandidat. Mnogi SDS-ovci u isturanju Marinka Božovića vide namjeru Blanuše da SDS ima kandidata za Predsjedništvo BiH, a da se on povuče u korist Draška Stanivukovića kada već bude kasno da SDS predloži novo ime. Tako bi u potpunosti bio proveden plan koji je ranije Glavni odbor osujetio nekoliko puta.

Mnogi ovakav Blanušin potez vide kao „žrtvovanje kralja za nekoliko pijuna”. U toj priči Petrović je kralj, a poslanici Tomica Stojanović i Mirjana Orašanin pijuni. A pijun je i Marinko Božović.

Ako se slutnje pojedinih visokih funkcionera SDS-a obistine, stranka bi pogodila sama sebe. Blanuša ne bi ostao upamćen kao neko ko je donio promjene, nego kao čovjek koji je dokusurio ranjenu zvijer. Umjesto slavodobitnog povratka na vlast, SDS bi ostao u sjenci nekih drugih, a sebi potpisao presudu da će zauvijek biti druga stranka po snazi.